Drastična je razlika francuske revolucije između pisanja konzervativnog Pierre Gaxotte, revolucionariste Albert Soboula ili revizioniste Francois Frueta. Poslije njih trojice shvatite da je historija izbor, odnosno “švedski sto” sa kojeg svako uzima po vlastitom izboru. Drugo, Raymond Aron bi govorio da “društva u procesu revolucije” vode velike borbe za historiju. Ovo opisuje našu višestoljetnu borbu za historiju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Bošnjaci su jedan od rijetkih naroda primoran da se bori protiv svoje historije pisane iz stranih centara, Beograda i Zagreba. Iako je bilo najrazvijenije u regiji i jedno od najnaprednijih u svijetu, Bosansko kraljevsto je ostavljano na nemilost pomenutim centrima, a naš čovjek je pored činjenice da se dvorac Osmanskih sultana okorištavao njegovom inteligencijom, predstavljen kao bezvrijedni “poturica”. Odrastao pod pritiskom takve ideologije i ugnjetavanja naš se čovjek najradije prilagodi komplesku manje vrijednosti. Nešto slično je i sa sudbinom historije Osmanskog carstva. U balkanskoj, a dobrim dijelom i evropskoj literaturi, pristup prema Osmanskom carstvu je negativan, neprijateljski, pristupljeno je sa sumnjom, i kao takav nije vrijedan naučne i akademske, niti bilo kakve druge vrste pažnje. Prilikom ovog istraživanja uglavnom je korištena literatura na turskom, a nešto malo i na bosanskom i drugim jezicima. Obzirom da ovo nije akademsko istraživanje korištena literatura neće biti prikazivana u fusnotama, ali ćemo se potruditi da na kraju svakog poglavlja podijelimo literaturu vezanu za obrađenu temu.
Osnivanje osmanske države
Tokom perioda osnivanja, početkom četrnaestog stoljeća, Osmanska država bila je jedna od dvadeset i nešto bejluka (emirata) na prostorima Anadolije. Anadolijski bejluci su države osnovane od strane turkmenskih plemena naseljenih u Anadoliji nakon pritisaka mongolskih najezda i pobjede turaka u Malazgirtu 1071. godine. Osnivač osmanske države bio je Osman Gazija, sin Ertugrula, jednog od uglednih turkmenskih vođa. Ertugrul je od seldžučkog sultana Alaeddina Kejkubada I, u gradu Sogutu dobio feudalne posjede i zemlje, što pokazuje njegov ugled i utjecaj na dvorcu. Sogut je grad koji se nalazio na bizantijskoj granici, a pleme Ertugrula čiji će nasljednik biti sin Osman imalo je misiju čuvanja granice seldžučke države. Ovo je ujedno bila granica Islamskog svijeta, tako da je pokretačka ideja ovog plemena bila borba protiv bizantijskih kršćana. 1299. godina se vodi kao zvanična godina osnivanja Osmanske države, iako poneki historičari, među kojima se nalazi i jedan od najpriznatijih historičara u povijesti Turske Inaldžik Halil, tvrde da je država osnovana 1302. godine. Naime, Osman Gazija je preduzeo opsadu Nikeje (danas grad Iznik), nekadašnje bizantijske prijestolnice, nakon čega je car na Osmana poslao vojsku koju je on dočekao i potukao u bitci kod Bafeona. Ova pobjeda je Osmanu donijela slavu i proširila njegov utjecaj do te mjere da su mnoga plemena stala pod njegovu zastavu. Tako da se ovo može smatrati početkom uspostavjanja i učvršćenja temelja Osmanske države.
Širenje Osmanske države i dolazak na prostore Balkana
1350-tih godina Osmanlije su izborili nadmoć nad ostalim pograničnim državama, time što su pobjedama na Galipolju i Solunu izvojevali uporište na Balkanu i najavili osvajanja i ekspanzije prema zapadu. Posticaj države, ponekad i prisilno deportovanje, dovelo je do naseljavanja turskih porodica iz Anadolije na osvojene prostore na Balkanu. Također, sufije i derviši su osnivali tekije, oko kojih će poslije biti izgrađena naselja, što je direktno uticalo na učvršćenje države. Vojske Osmanske države su 1385. godine preko Sera, Bitolja i Ohrida izbili na albansku obalu, dok su samo nekoliko godina kasnije preko Sofije i Niša ušli u dolinu Morave. Pobjedom protiv udruženih vojska na Kosovskom polju 1389. godine, Osmanska država je udarila snažne temelje svog postojanja na Balkanu.
Sultan Bajezit je 1406. godine u bitci kod Ankare doživio veliki poraz od strane Timura. Sultan je dopao ropstva a budućnost države je dovedena u pitanje. Međutim, nakon Timurove smrti Osmanlije su smogle snagu i samo 10 godina nakon velikog poraza u Ankari oni su učvrstili svoj negdašnji položaj. Međusobna previranja i nelagode, Osmanlijama nisu dozvoljavali dalje širenje države sve do 1437. godine kada je osmanska vojska pod sultanovom komandom prešla Dunav. Država je za vrijeme Murata II ekonomski napredovala, a mnogi gradovi postali su važni trgovinski centri. Mehmed II je zatekao ekonomski stabilnu državu, što je činilo idealne uslove za njegov najveći san; osvajanje Istanbula.
Otvaranje nove ere: Osvajanje Istanbula
Osvajanjem Istanbula 1453. godine od strane Fatih Sultan Mehmeda otvorena je nova era, kako za Osmanlije i Islamski svijet, tako i za cijelo čovječanstvo. Osvajanje Istanbula u očima muslimana je sveto, jer ga je nagovijestio Poslanik a.s. u hadisu gdje se kaže: “Sigurno će Istanbul biti osvojen, pa divan li je vojskovođa taj čovjek i divna li je ta vojska koja će to ostvariti”. Ova sveta misija je povela mnoge vojskovođe na opkoljenje Istanbul. Jedan od njih bio je i ashab Poslanika a.s. Ebu Ejub el-Ensari.
Spoljni i unutrašnji razlozi i faktori podjednako su bili razlogom na osvajanje Istanbula ali je bitno osvrnuti se na samu ličnost Fatih Sultan Mehmeda. On je u 21. godini osvojio Istanbul, čime je označio kraj Bizantijskog carstva. Tokom vladavine pored Bizantijskog osvojio je još i Trapezunsko carstvo, Transilvaniju, Morejsku despotovinu, Anadoliju i Kraljevinu Bosnu. Većina izvora i literatura koje govore o Fatih Sultan Mehmedu fokusirani su na osvajanje Istanbula i period nakon osvajanja, dok se malo govorilo o njegovom odgoju.
Rođen je 1432. godine u Edirne, tadašnjem glavnom gradu Osmanske države. Bio je četvrti sin Murata od njih ukupno šest. Sa jedanaest godina, po praksi ranijih sultana, odlazi u Amasju na obrazovanje i sticanje prakse. Prenosi se da je kao dijete više se interesovao za vojnu obuku, nego li školu, te da je bio nestašan učenik. Nakon što ga niko od učitelja nije uspio „potkrojiti“ njegov otac Sultan Murat II, posla Molla Guraniju, učitelja i alima poznatog po strogoj naravi. Zadirkivanje malog Mehmeda prilikom prvog susreta sa novim učiteljem spriječio je štap Molla Guranije. Pored Molla Guranije njegovi učitelji bili su i Hodžazade, Molla Ilijas, Siradžeddin Halebi, Molla Abdulkadir, Hasan Samsuni i Molla Hajreddin.
Mehmed je dobro ponavao vjerske i društvene nauke. Književnost, geografija i historija samo su neke od oblasti koje je on posebno istraživao. Pored turskog poznavao je još i perzijski, latinski, francuski, arapski, grčki, srpski i italijanski jezik.
Izvori navode da je bio obrazovan, religiozan, pravedan, pametan, hrabar, inteligentan, odlučan, samopouzdan, te da je pridavao veliku pažnju naučnicima i pjesnicima. Nije odustajao od odluka, nije se ustručavao ni od koga, imao je velike snove i projekte, i pored svih poteškoća i prepreka sa punom odlučnošću hodio je ka snovima. S druge strane, ponekad je bio smiren, ponizan i često bi opraštao.
Bio je obazriv i oprezan. Uvijek bi dobro istražio svaki detalj, pa bi tek onda donosio odluke. Dobro je znao napraviti zamku i iznenaditi neprijatelja, što mu je pomoglo u mnogim bojištima i ratovima. Ni najbližim generalima ne bi govorio o namjerama i pohodima. Poznata je njegova izreka koju je izgovorio na pitanje kazaskera o pohodu na koji su krenuli: „Kada bi jedna dlaka sa moje brade znala kud sam krenuo, odmah bi je iščupao i zapalio“.
Nakon što je njegov otac Sultan Murat II, 1444. godine potpisao primirje sa Karamanskim vladarom, on je sve sultanske ovlasti prenio na dvanaestogodišnjeg sina Mehmeda. Mehmed je jedini sultan Osmanske države koji je došao na čelo za života svog prethodnika. Na prijestolju je ostao kratko, velikim dijelom zbog spletki i pritisaka velikog vezira Halil Paše kojeg će Mehmed u periodu svoje druge vladavine a tokom osvajanja Istanbula smijeniti. Znajući svoju slabost mladi dječak Mehmed je pred bitku za Varnu od oca Murata tražio da se vrati na tron vojske, a nakon što je Murat odbio da to uradi stigla je jasna naredba: „Ako si ti sultan, dođi i vodi svoju vojsku. A, ako sam ja sultan onda ti naređujem da dođeš i povedeš moju vojsku.“ Murat nije imao izbora, te se vratio na čelo države gdje će ostati do 1451. godine do svoje smrti.
Mehmed je odrastao sa ciljem osvajanja Istanbula. Prenosi se da su neprijatelji Hadži Bajram Velija, velikog alima, o njemu na dvorac poslali žalbe i informacije da organizira pobunu protiv države. Sultan Murat II ga je pozvao iz Ankare u Edirne, te je shvatio da su prijave protiv njega lažne. Jednog dana u razgovoru sa Hadži Bajram Velijem, sultan mu reče su mnogi vladari prije njega pokušavali osvojiti Istanbul i da nisu uspjeli, da i sam želi da opkoli, te da je za državu njegovo osvajanje neophodno. Hadži Bajram Velija se nasmješi i reče: „Sultanu. Ti nećeš osvojiti ovaj grad. Ali će ga osvojiti ovo djete u bešici (pokazujući na tek rođenog Mehmeda) zajedno sa našim učenikom (misleći na Akšemseddina). Budi siguran.“ Poslije ovoga Sultan Murat II nije opkoljavao grad, a svake prilike bi Mehmedu govorio kako će on sa Akšemseddinom osvojiti Istanbul. Sam Mehmed, kao i njegovi učitelji i prijatelji bili su uvjereni u ovaj postavljeni sveti cilj.
Pipreme za osvajanje Istanbula bili su prvi zadatak Sultana Mehmeda nakon preuzimanja države 1451. godine. Dvije godine nakon toga 29. maja 1453. godine Mehmed je osvojio Istanbul i time dobio nadimak Fatih, što znači osvajač.
Dolazak Osmanlija u Bosnu
Redoslijed osmanskih osvajanja na Balkanu određen je geografskim uvjetima i političkim prilikama, kako to ističe Mustafa Imamović. Osmanlije su u više navrata potkopavali i ulijetali u granice Bosanskog kraljevstva. Međutim, konačni pohod na Bosnu desio se na proljeće 1463. godine, kada je Fatih Sultan Mehmed poveo svoju vojsku. Osvajanje cijele Bosne trajalo je još 130 godina i završeno je padom Bihaća 1592. godine. Uspostavljanje osmanskog sistema, ustanova, upravno-teritorijalnog, vojnog, sudskog i ostalih sistema trajao je decenijama, a ovo je u isto vrijeme razdoblje najvećeg uspona Osmanske države.
Nakon Fatihovih osvajanja, posebno tokom vladavine Bajezida II, dolazi do učvrćenja i uspona države, dok je za vrijeme Selima I, Sulejmana I (Zakonodavca), Selima II zaokružen proces osvajanja. To je period kada se država pretvorila u imperiju, jednu od najuticajnijih u međunarodnoj politici. Nakon njih nastupit će period stagnacije, zatim propadanja, odnosno proces reorganizacije i transformacije u svakom pogledu. Zavladali su nemoćni sultani, dok su bitke i ratovi, posebno oni protiv iranskih šiita, Rusije i Austro-ugarske oslabili državu. Prilikom doba stagnacije Osmanske države uvedene su mnoge reforme i promjene. Pored promjene u politici prema Evropi, zavedene su i dodatne javne mjere poput smanjenja poreza, uspostavljanje konzularnih predsavništava i sl. Međutim, naučni i tehnološki napredak Osmanske države pred Evropskim zemljama znatno je opao.
(U sljedećem tesktu biće govora o razlozima stagnacije, koja će poslije dovesti do propadanja i raspada Osmanske države)
Za Intelektualno.com piše: Samir Vildić
