S osjećajem dubokog bola, Institut za istraživanje genocida Kanada obnavlja sjećanja i iskazuje osjećanja dubokog poštovanja prema žrtvama opsade Sarajeva, posebno sarajevskoj djeci.
Opsada Sarajeva je sumorni trenutak čovječanstva, ali i simbol otpora velikosrpskoj agresiji, genocidu, ubijanju i opstanku bosanske civilizacije, sa jasnom porukom svijetu i zločincima – Sarajlije se ne daju pomesti, BiH ne može nestati.
Staviti i držati grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz agresorsko – genocidne namjere, koju je Generalna skupština Ujedinjenin nacija davno osudila usvajanjem Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu. Opsada Sarajeva je izvršena u ambijentu agresije na nezavisnu, međunarodno priznatu RBiH, članicu Ujedinjenih nacija. Ona već datira s kraja 1991, kada je JNA zauzela sve strateške položaje u i oko Sarajeva. Grad je nakon toga blokiran, te je sa tih položaja neprestano granatiran i uništavan, ubijan i ranjavan.
Artiljerijski i snajperski napadi vršeni su, uglavnom, sa položaja na brdima iznad i oko Sarajeva, odakle su velikosrpski barbari i zločinci imali jasan, detaljan i sveobuhvatan pregled nad gradom i civilnim stanovništvom i civilnim objektima u njemu. Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti masovno su upotrebljavali protivavionsko naoružanje, rasprskavajuću municiju, dum-dum metke, navođene projektile, avione, modifikovane avio bombe, kao i fosforne bombe, čime su, zapaljeni mnogi civilni objekti u gradu, kao što su: Pošta, Orijentalni institut, Narodna i univerzitetska biblioteka, Porodilište, Dječija klinika, Olimpijska dvorana “Zetra”, Hotel “Evropa” i dr.
Za vrijeme opsade Sarajeva, u prosjeku je dnevno padalo po 329 granata, ubijajući Bošnjake, ali i Srbe, Hrvate i ostale manjine koje su bile lojalne Republici Bosni i Hercegovini. Rekord od 3.777 ispaljenih granata je bio uknjižen 22.jula 1993. godine. Granate su navele ogromnu štetu, a najveću štetu su primili civilni, kulturni i vjerski objekti. Sarajevo je bilo u opsadi 1.479 dana, najduža opsada glavnog grada u historiji čovječanstva. Također je zračni most za podršku stotini hiljada opkoljenih ljudi trajala duže od Berlinskog zračnog mosta. 10,615 osoba, od čega 1,601 djece, je poginulo u Sarajevu tokom opsade. Više od 50,000 osoba je ranjeno, od kojih je veliki broj ostao invalidima. Potpunim uništenjem Porodilišta i Dječije klinike agresor je ispoljio namjeru prekida reprodukcije, obnove života, kao simbola nade i vjere u svjetliju perspektivu grada.
Uništenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke i Orijentalnog instituta je pokušaj zatiranja bošnjačkih i bosanskohercegovačkih korjena i višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bošnjačka i bosanskohercegovačka prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz agresorsko – genocidne namjere koja ju je pratila. Hiljade granata nemilosrdno je razaralo i Univerzitet u Sarajevu. Univerzitetski nastavnici, saradnici i studenti su, zajedno sa ostalim civilima i braniocima, izdržali najdužu opsadu u historiji čovječanstva, što ih čini istinskim herojima. Pod granatama i snajperima, u podrumuma, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i vođene duboke akademske rasprave.
Ta normalnost u ludilu dokaz je neuništivosti BiH, moći i snage svih, volje da se podignute glave izađe iz kataklizme, da se spasi historijska Ideja Bosne i Bosanski duh na kojima počiva Ujedinjena Europa i Svijet. Univerzitetski profesori iz Sarajeva su u stravičnim uslovima opsade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo akademske zajednice, radeći sa ljubavlju, pod granatama, učeći studente o vrijednostima čovječanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zločina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zločin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni.
To je razlog za multietničku, multikulturnu i multireligijsku BiH, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i istinsko susretište svega što Europu – pa i ljudsku civilizaciju uopće – čini posebnom. Za 1.479 dana opsade, Sarajevo je u očima zločinaca pretvoreno u “Luna park smrti”, neimaštine, oskudice i beznađa. U ubijanju Sarajlija uživali su i dobro se zabavili i brojni dobrovoljci i strani plaćenici iz Rusije, Ukrajine, Rumunije, Grčke i drugih zemalja.
Divljali su Ukrajinci sredinom 1992, na području Ilijaša; Rusi u Vogošći, posebno prilikom napada na Žuč, krajem 1992. i početkom 1993, zatim na Grbavici; Kozaci u napadu na Trebević, zatim u blizini Vrbanja mosta i na Stupskom brdu. Divljao je i ruski pjesnik Limonov, te Vojislav Koštunica, koji je podržao opsadu Sarajeva, prvo pozirao s kalašnjikovim u ruci, a onda na Palama 1994. izjavio: “Ovo je primjer kako treba izgledati buduća granica Srbije.
Ohrabren sam moralom i odlučnošću naših boraca da ne odstupe”. Danas smo svjedoci svakodnevnih osporavanja države BiH, negiranja političko-pravnog i državnog kontinuiteta, opstruiranja jačanja države, konstantnog sprovođenja politike secesije, uništavanja i uništenja države, poricanja genocida, kvazi istraživanja i kvazi istraživača, minimiziranja zločina genocida, nagrađivanja zločinaca, manipulisanja žrtvama genocida, izjednačavanja agresora i žrtve, drskog i upornog otkrivanja “srpske Srebrenice” u Sarajevu, te izmišljanja i falsifikovanja historijskih činjenica, kao što je, primjera radi, “teza” da su legalni organi vlasti RBiH protjerali Srbe sa područja Sarajeva, uključujući i “više od 650 univerzitetskih profesora i asistenata”.
Apsurdno je i paradoksalno shvatanje o potrebi šutnje i zaborava genocida tobožnjim shvatanjem kako je i svaka pomisao, a ne priča ili istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava aktivnost kojom se otežava i onemogućava zajednički život u BiH, kako nam to, pored ostalih, poručuju neki predstavnici u Kanadi i SAD.
S tim u vezi, moramo vas podsjetiti da je i ljudska i Božija pravda i obaveza govoriti istinu, jer ona je samo jedna, a suočavanje sa njom mogu ostvariti samo oni ljudi – pojedinci, grupe i kolektiviteti, čija je bitna odlika svijest i savjest, a koja upravo njih razlikuje od životinja. To odlikuje antifašiste i kosmopolite, jer su u najtežim uslovima agresije, genocida i barbarske opsade Sarajeva branili najviše civilizacijske principe i univerzalne moralne vrijednosti.
Na to nas obavezuje i dug prema žrtvama opsade Sarajeva. To dugujemo ubijenoj djeci Sarajeva i njihovim roditeljima. To dugujemo ubijenim Sarajlijama koji su ubijani i ranjavani zbog vjernosti svom gradu i svojoj domovini. To dugujemo svim žrtvama koji su se borili za BiH, bez obzira na njihovo porijeklo, ime, ideologiju, politiku, vjeru. Također, to dugujemo i antifašizmu koji je višestoljetna tekovina našeg podneblja, a koji je ugrađen u temelje BiH i savremene Europe. Na kraju krajeva, to dugujemo i milionima žrtava holokausta i genocida kojima je krvlju ispisana historija XX stoljeća. Građani BiH ne žive mirno, ne žive kao ljudi, ne znaju šta će biti s njihovom djecom, jer genocid nije prestao. Genocid se nastavlja jer se ljudi i danas sele sa teritorija na kojima žive nacionalisti. Veliku grešku pravi međunarodna zajednica koja od početka insistira na izjednačavanju svih strana u BiH. Niko na zapadu ne misli da je važno isticati kako su obje strane činile zločine tokom Drugog svjetskog rata.
Naprotiv, na Nirnberškom procesu bilo je važno osuditi nacističku agresiju i genocid. Veliku grešku pravi i politički i akademski bosanskohercegovački establišment koji pasivno posmatra postdejtonske napade na BiH. Bitka za Sarajevo, a time i bitka za BiH je trajala tri i po godine.
U njoj su svi građani igrali herojsku ulogu i pokazala da nema sile koja može pobijediti želju ljudi za slobodom i pravdom. Uporna odbrana Sarajeva uz najveće žrtve značila je ne samo onemogućavanje genocida, kojeg bi Srbi sigurno izvršili da bi od Sarajeva napravili centar srpske BiH, nego je imala dalekosežne pozitivne učinke budući da je sačuvala prirodno, historijsko, ekonomsko, komunikacijsko i kulturno središte bosanskohercegovačke države, središte koje je garancija opstanka države BiH.
Za Intelektualno.com piše: Dr. Emir Ramić
