Opsada Jadotvilla tamna je mrlja u historiji UN-a koju ova organizacija nastoji izbaciti iz javnog diskursa, jer je jasno pokazala nesposobnost ove svjetske organizacije da okonča ratne sukobe, obuzda interese različitih svjetskih sila i pomogne svojim vojnicima čiji su životi bili ugroženi.
Kriza u Kongu započela je 1960. godine, kada je ova afrička zemlja proglasila nezavisnost od svog kolonijalnog suverena Belgije. Država je bila bogata raznim rijetkim mineralima, koji su donosili ogromne prihode. Samo nekoliko mjeseci nakon proglašenja nezavisnosti Konga provincija Katanga, koju je predvodio premijer Moïse Tshombe proglašava nezavisnog od matice, a slijedile su je i druge oblasti. Katanga je bila pokrajina sa najvećim ekonomskim potencijalom, područje sa izraženom rudarskom aktivnošću. Vlada Konga suočila se sa secesionistima, ali i sa belgijskim trupama koje još uvijek nisu napustile svoj nekadašnji kolonijalni posjed. Stoga su pozvali Ujedinjene nacije da pomognu u rješavanju krize. Formirane su snage pod nazivnom UNOC, sastavljene od vojnika iz afričkih, europskih i azijskih zemalja. Zadatak im je bio da prate povlačenje belgijske vojske.
Irski kontingent od 150 vojnika poslan je u udaljeni grad Jadotville, na jugu zemlje. Ovaj grad imao je ogroman strateški značaj , jer su se tamo nalazili bogati rudnici uranijuma. Komandant irskog bataljona Pat Quinlan naredio je iskopavanje tranšeja u okolini baze, pripremanje rezervoara i nošenje oružja u svakoj prilici. Ipak, vremena je bilo premalo.
Kada je 13. septembra 1961. pokrenuta opsežna ofanziva protiv secesionista Katange, separatisti su svoje vojno dejstvo usmjerili ka Jadotvilleu. Kako je UN podržao ovu ofanzivu, Katanga je svoje dejstvo umjerila na irski kontingent. Kantanga je angažovala plaćenike iz Francuske, Rodezije, lokalne Belgijance, te pripadnike okolnih plemena.
Kvalitetno postavljeni položaji Iraca doprinijeli su da se odbije inicijalni napad na grad, ali su morali napustiti određene položaje. Katanga je uspjela dopremiti i jedan avion tipa Fouga Magister, kako bi istjerali Irce iz grada. Kako napadači nisu uspjeli u svom izvornom cilju, tražili su primirje. UN je angažovao 500 vojnika kako bi pomogli irskom bataljonu, ali je njihov napad odbijen. Ircima koji su branili svoje položaje nije stizala nikakva pomoć, čak ni u formi hrane i vode. Jedina „pomoć“ koja je pristigla bila je voda u kanisterima za benzin, koja se nije smjela piti. Pat Quinlan nije uspio dobiti nikakve informacije o tome da li njegovom kontigentu dolazi bilo kakva pomoć, koja bi spriječila pad njihovih položaja. Nakon pet dana opsada braniocima ponestaje i municije.
Kako je komandantu Patu Quinlanu postalo jasno da pomoć UN-ovih snaga neće stići odlučuje da se preda. Irski kontingent je razoružan , a vojnici su zarobljeni. Prvih nekoliko sedmica vlasti Katange su korektno postupali sa svojim zarobljenicima, ali se to uskoro promijenilo, jer su željeti prisiliti vladu i UN na primirje. Nakon nekog vremena pripadnici 35. irskog bataljona su razmijenjeni, te nakon okončanja svoje misije vraćaju se u domovinu.
Irske vlasti nisu svoje vojnike dočekale kao heroje, već su ih dočekale optužbe. Ignorirana je uloga UN-ove vojne komande koja nije učinila ništa da braniocima Jadotvillea pomogne. Nije uzeta u razmatranje ni okolnost da su ostali bez vode, hrane i municije. Krivica za pad grada trebala je pasti na njih, kako bi se sačuvao obraz UN-a. Tek četrdeset godina nakon opsade skinuta je ljaga s pripadnika 35. bataljona, major Quinlan je posthumno oslobođen svih optužnica, a 2005. godine se podiže spomenik u čast njihovoj hrabrosti.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
