U svojim umirućim danima Britansko Carstvo u Indiji pokrenulo je agresivnu aneksiju onoga što je formalno priznalo kao kinesku teritoriju. Vlada nezavisne Indije naslijedila je taj granični spor i intenzivirala ga, dovršavajući aneksiju i zanemarujući kineske proteste.
Dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta dijele nestabilnu, nejasno definisanu granicu dužine preko četiri hiljade kilometara. Zadnjih nekoliko mjeseci podgrijavale su se tenzije između Kine i Indije. Takva vijest bila je u sjeni protesta koji se odvijaju širom planete, ali i redovnih izvještaja o pandemiji virusa Covid-19. Mali broj stanovnika, reljef, nedostatak urbanih centara na pograničnom području onemogućio je čak i mediji iz Indije i Kine da prenesu činjenično stanje o odnosima na liniji razgraničenja. Ipak, pije nekoliko dana stigla je vijest o pogibiji 20 indijskih vojnika u sukobu sa kineskom stranom. Ovaj sukob samo je jedan u nizu manjih ili većih okršaja na granici između dva azijska giganta.
Iza pitanja granice, također sporna kinesko-indijska veza ima važne regionalne posljedice jer su dvije države sada zaključane u duboko konkurentnom odnosu unutar Južne Azije. Nadalje, njihovo rivalstvo proširilo se i na područje Indijskog okeana. To je vidljivo i u njihovim pokušajima da prošire svoj utjecaj u Indo-Pacifiku.
Ideološka pozadina pretenzija na Tibet
Literatura koja obrađuje pitanje kinesko-indijskih odnosa jako je obimna. Ipak, jasno je uočljiva izražena jednostranost velikog dijela autora. Obje zemlje vide Tibet kao svoju teritoriju i prezentiraju vlastite „historijske razloge“ za moderno širenje utjecaja na ovom području. Indijci navode snažne kulturne i privredne veze Indijskog potkontinenta s Tibetanskim platoom, posebno uz dolinu rijeke Brahmaputra. Mongolska invazija u 13. stoljeću navodi se kao prekretnica, koja Tibet uvodi u kinesku sferu utjecaja.
Kineska nacionalistička pripovijest Tibet shvata vrlo različito. Dvije kineske dinastije, Yuan od 1257. do 1368. i Qing od 1644. do 1911. (ukupno 378 godina) usvojili su tibetanski budizam kao dinastičku religiju. Prema ovom aranžmanu tibetanski samostani, koji su ustvari činili teokratsku vladu Tibeta, slali su učitelje na carske dvorove Yuan i Qing dinastija radi obavljanja vjerskih obreda i podučavanja članove dvora. Ovaj aranžman je Tibet, smatraju Kinezi, učinio dijelom kineske imperije i stvorio odnos između Kine i Tibeta sasvim drugačijim (i bližim i više jednakim) od normalnog odnosa koji carstva imaju s vazalnim zemljama.
Odnos Kine i Indije do rata 1962. godine
Od trenutka kada su Britanci prvi put proširili svoje Carstvo na to područje osvajanjem Assama 1826. godine, prihvatili su da je taj teritorij kinesko carsko područje; ali kasnih tridesetih godina prošlog vijeka nastavili su ekspanzionističke pokušaje, obustavljene 1914. godine. Ni Drugi svjetski rat nije spriječio nastavak takve politike. Na Tibet se šalju oružane ekspedicije, nameće se kolonijalna administracija u pograničnim područjima. Razlozi su bili strateški opravdani. Britancima je bilo neophodno granicu uspostaviti 60 kilometara sjevernije da bi zauzeli određene pozicije koje omogućavaju lakšu kontrolu granice.
Po stvaranju nezavisne Indije 1947. godine tamošnji lider Jawaharlal Nehru našao se u dosta neugodnoj poziciji. Želio je postkolonijalni savez sa Kinom, ali istovremeno želi zadržati i proširiti kontrolu nad teritorijem koju su Britanci smatrali svojim. Vodeći ljudi u Indiji smatrali sud da je uprkos protestima kineske strane realno uspostaviti granicu na strateški povoljnim lokacijama. Nade su polagane na unutrašnje kineske sukobe između Kuomintanga i komunista. Smatralo se da je Kina propala država, te da je iz te pozicije moguće ostvariti teritorijalne pretenzije. Izdvajanje i rat protiv Pakistana, vjerski sukobi, masovna preseljenja nisu spriječili Indiju da pokuša britanske kolonijalne pretenzije pretvoriti u stvarno područje razgraničenja.
Kina je nastojala izbjeći sukob. Kuomintang je prestao biti politički faktor svuda osim na Tajvanu. Komunistička Patrija Kine želi konsolidovati svoju vlasti, pa ne reaguje na indijske upade na dijelove Tibeta 1951. godine, kada je zauzet jedan od važnijih tibetanskih centra Tawang. Pobjeda komunista i invazija na Tibet Kinu su stavili u vrlo nepovoljan diplomatski položaj, što indijska strana uveliko koristi. Nehru donosi uputu da se pogranične kontrole uspostave i na mjestima koja kineska strana i dalje smatra svojima. Kina, nadalje, Indiji 1958. godine stavlja na znanje da su spremni, radi dobrosusjedskih odnosa prihvatiti liniju razgraničenja koju je planirala uspostaviti britanska kolonijalna vlast, nazvanu „McMahon linija“. U tom aktu dobre volje kineska strana naglašava da je ta linija nepravedna, ali da su je ipak spremni prihvatiti.
Spontani nacionalni ustanak tibetanskog naroda koji je započeo u Lhasi 10. marta 1959. godine bio je početak kraja za Nehruovu politiku privlačenja Kine. Mao Zedong je brzo zaključio da su za ustanak na Tibetu krivi Indija i Nehru lično. Dvije sedmice nakon početnog ustanka u Lhasi Mao Zedong je izjavio na sastanku kineskih čelnika da je Indija činila loše stvari na Tibetu, ali da će se Kina privremeno suzdržati od kritikovanja zlih postupaka Indije kako bi Indiji dala „dovoljno konopa da se objesi“.
Na kašmirskom dijelu granice čarke su počele još 1957. godine kada je uhapšena jedan indijska pogranična patrola. Indija je u zvaničnim mapam čitav Kašmir definisala kao svoj teritorij. U toj ideji suprotstavili su joj se Pakistan i Kina. Kina gradi mrežu puteva koji će taj dio teritorija povezati s ostatkom zemlje. Period od 1958. do 1962. godine označava doba zatezanja odnosa, koji će kulminirati ratom 1962. godine.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
