Na početku Kandijskog rata 1645. godine Osmanlije su zabranile svaku trgovinu i promet s Mlečanima i preko luka podvrgnutih mletačkom gospodstvu. Time je onesposobljena splitska luka. Silni promet koji se stoljećima oreijntisao kroz nju je tada ponovo preusmjeren na Dubrovnik. Mlečani su na razvoj novih prilika gledali sa rezervom. Djelom im je odgovaralo da se nastavi trgovina sa Portom ali je jačanje Dubrovnika bilo štetno za njihove interese. Tako se nakon 1645. godine obnavlja neprijateljski stav Mlečana prema Dubrovniku. Oni počinju ometati trgovinu i mir na dubrovačkom teritoriju.
Pojava hajdučije postaje učestala, a hajduci su išli preko Župe na osmanski teritorij. Nerjetko su hajduci pljenili i samo dubrovačko zemljište. Tako su se Dubrovčani našli između dvije vatre, ne mogavši se oduprjeti ni osmanskim ni hajdučkim upadima. Za takvo nešto nisu imali dovoljno vojne snage. Osmanlije uvode mjere trgovačke i carinske mjere protiv Mlečana tako što zabranjuju Dubrovniku da trguje s njima. Osmanski gusari također djeluju u okolini, a naročito se ističu “zulumčari” iz Novog.
U ovo doba (1657-1659) Bosanskim ejaletom je upravljao Sejdi Ahmed-paša. Prve dubrovačke poslanike je dočekao blagonaklono, ali su se odnosi ubrzo poremetili. Kad se 1657. godine paša spremao u Novi, dubrovčani su ga pokušali odvratiti da ide preko njihovog teritorija. Prema sultanovim fermanima paše i begovi iz Bosne i Hercegovine nisu smjeli na putu za Novi prelaziti preko njihovog teritorija. Ali paše i begovi su često išli istočnim djelom Konavala. Da ga odvrati od ovog smjera putovanja Dubrovčani su pokušali podmititi pašu sa 1000 dukata no on je to odbio. Došlo je do prijetnji a dubrovčani su unajmili 500 plaćenika u pojačali gradsku stražu. Paša je zaista prošao kroz Konavle sa 6.000 vojnika, zadržavši se tu tri dana.
Na naredbu bosanskog paše osmanlije su 8. oktobra 1658.godine žestoko navalili na dubrovačku Župu. To je bio odgovor na hajdučke upade koji su upravo dolazili iz pravca Župe. Dubrovčani su preko svojih kanala djelovali u Carigradu, lobirajući protiv paše. Porta je na kraju poslala jednog čauša koji je donjeo zapovjed da se zarobljeni dubrovčani puste, a da se zarobljeni plijen vrati. U martu 1659.godine Sejdi Ahmed-paša je bio smjenjen i premješten u Budim. Novi bosanski paša je bio prijateljski raspoložen prema Dubrovčanima. Sama vlada Dubrovnika je imala dosta problema sa hajducima. koji su na djelovima dubrovačke obale čak stvarali svoje baze, posebno u Cavtatu, pri čemu je tamošnji kapetan bio nemoćan.
Dubrovačka vlada je na kraju uz dosta muke uspjela odagnati hajduke iz Cavtata. Dubrovačka trgovina solju s Osmanlijama se od 15.stoljeća vodila preko Dubrovnika i Slanog, zatim preko Novog i Risna,pa i preko neretvanske luke. Vremenom se više usredotočila na neretljansku luku. Trgovina solju je u stanovitoj mjeri povlačila za sobom i razmjenu ostalih roba. Trgovci iz Bosne slali su čak delegacije u Carigrad tužeći se na Dubrovnik kao uporište hajduka. Genrelano uzeto trgovina Dubrovnika i Bosne kao djela Osmanskog carstva je sve do 1667.godine bila izuzetno živa.
Napadi hajduka, iako brojni, ipak su bili povremeni, te nisu mogli trajno omesti slijevanje trgovačkog prometa. Usprkos neprilikama trgovački promet je nastavljen. Usprkos neprilikama Dubrovčani su izvukli znatnu korist iz kandjskog rata. Promet koji se odvijao preko Splita za Bosnu i dalje u Osmansko Carstvo su opet oni preuzeli. Tako je Duborvnik nakon poprilične trgovačke stagnacije od 1592. do 1645.godine opet oživio. Dubrovački opat Stjepan Gradić istakao je tada kako bi za Dubrovnik:” veći udarac od potresa bio sklapanje mira Osmanlija i Mlečana”.
Za Intelektualno.com piše: Haris Popaja
