Djelovanje ili nedjelovanje međunarodnih aktera tokom rata uspostavilo je ton i obrazac poslijeratne intervencije. Ono što se dešavalo tokom rata oblikuje ono što će se nakon njega dešavati. U slučaju Srebrenice, odsustvo intervencije tokom rata i moralna paraliza onih članova međunarodne zajednice čiji je zadatak bio da zaštite njene civile čine kontekst poslijeratne intervencije. Mnogi pokušaji ispravljanja nepravde i nadoknađivanja stoga odražavaju osjećaj obaveze međunarodne zajednice prema ljudima i mjestu koje je bilo potpuno izdano od „vanjskog svijeta“, konkretno od mirovne misije Ujedinjenih nacija; njihove intervencije nastaju iz posljedica tog nedjelovanja kako u Bosni tako i van njenih granica.
Provođenjem političke i vojne strategije iz prethodne tri i pol godine, genocid u Srebrenici samo je svojim obimom i intenzitetom zasjenio sve druge zločine počinjene u ovom ratu.
Između 11. i 19. jula, VRS – pojačana srbijanskim jedinicama – zarobila je i ubila preko šest hiljada muškaraca i dječaka koji su pokušali pobjeći preko planina. Još 1.200 onih koji su izdvojeni u bazi UN-a u Potočarima također su pobili. VRS i pripadnici policije RS-a su tijela svojih žrtava bacali u masovne grobnice. U sedmicama i mjesecima koji će uslijediti, ubice će se vraćati da prikriju dokaze svojih zločina: iskopavat će posmrtne ostatke, razvoziti ih i ponovo ukopavati u brojnim sekundarnim masovnim grobnicama razasutim diljem Istočne Bosne.
Kad je enklava „očišćena“ od bošnjačkih stanovnika, vodstvo RS-a je bilo slobodno da taj dio teritorije naseli u skladu sa svojim političkim ciljevima. Na kraju rata, Momčilo Krajišnik, član vodstva Srpske demokratske stranke (SDS), pozvao je srpske stanovnike sarajevskih predgrađa da se presele u Istočnu Bosnu, koju je proglasio „otvorenom“ za njih.
.. vodstvo RS-a aktivno je ohrabrivalo srpske stanovnike, novopridošle i starosjedioce, da govore kako imaju povijesno pravo na netom „očišćeni“ prostor jer tu će graditi svoje crkve, preimenovati ulice, a škole ukrašavati pravoslavnom ikonografijom.
Implicitno obećanje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 819, kojom je Srebrenica proglašena „sigurnom zonom“, prekršeno je ne samo kad je enklava pala, već je kršeno i svakog dana od njene uspostave pošto su stanovnici Srebrenice živjeli u strahu i bez potrebnih sredstava za život.
U odsustvu političke volje da se provode UN-ov mandat, mirovna misija je od samog početka u biti bila bezuba.
Spisak donatora u poslijeratnoj Srebrenici vrvi imenima zemalja koje nisu ispunile svoju dužnost u julu 1995: među njima su Francuska, Holandija i Sjedinjene Američke Države.
Tri i pol godine nakon početka rata, resursa je bilo malo, a veliki broj vojnika bježi iz Vojske Republike Srpske. Ipak, ogromna količina materijalnih resursa potrošena je prilikom počinjenja ovih zločina: količina municije, žice za vezivanje ruku i poveza za oči; goriva i vozila za transport; i oduzimanje javne i privatne imovine kako bi poslužila za pritvaranje i pogubljenje. I doista, same lokacije tih mjesta diljem Podrinja i izvan njega – od Zvornika do Trnova – jasno ukazuju na to da su počinioci ove zločine počinili u velikoj mjeri otvoreno, pred javnošću bosanskih Srba. Štoviše, ta djela su zahtijevala komandni lanac, ne samo među pripadnicima VRS-a, već i u drugim tijelima RS-a, kao što su policijske snage.
Za Intelektualno.com priredio: Alen Borić
