Odabrani citati iz romana “Nisam te se nagledao” koji govori o životu u Srebrenici Odabrani citati iz romana “Nisam te se nagledao” koji govori o životu u Srebrenici
‘Ljudi kroz život imaju mnogo želja. Djeca da dobiju neku novu igračku, mladi da dobiju novu majicu ili osvoje srce onog ko im se... Odabrani citati iz romana “Nisam te se nagledao” koji govori o životu u Srebrenici

‘Ljudi kroz život imaju mnogo želja.
Djeca da dobiju neku novu igračku, mladi da dobiju novu majicu ili osvoje srce onog ko im se sviđa, odrasli maštaju o dobrom poslu, napredovanju u karijeri i većoj plati.
I tako godinama…
Kada je bio dijete Ismaru Pozderu je najveća želja bila da još jednom pojede supu sa zvijezdama.
Kada je odrastao, najveća želja mu je bila da nađe posmrtne ostatke svog oca i dostojo ga ukopa.’

‘Rat je nekada imao čast. Vojnik na vojnika…
Sada naoružane kukavice, sadisti, ubijaju nemoćne…

‘Gdje god miriše na novac, priliku dobiju oni što već imaju novac ili jake veze. Većina je iskoristi.
Gdje god miriše na smrt, priliku dobija sirotinja. Većina je iskoristi.’

‘Tako je: učiti, znati, pamtiti, ne zaboraviti.. zapamtite ,djeco, znanje se ne može ubiti…znanju granate ni meci ne mogu ništa..znanje je besmrtno…ono putuje kroz historiju..’

‘Ma kakve Ujedinjene nacije. Ovdje su ljudi došli zaraditi novac u vojsku. I ja sam došao zaraditi da kupim stan za vjerenicu i djete. Svi se žele samo živi vratiti. Nije ih briga šta će biti s vama. Čak vas i mrze. ‘

‘Ne privlači pažnju… Budi raščupana, neuredna, prljava… Nemoj im zapast za oko.’

‘Ljudima iz Srebrenice i okoline boravak u identifikacionim centrima bio je poput dnevne rutine. Zagledali su kosti, silno tražeći i najmanji dokaz da su baš to očevi, sinovi, majke, kćerke, sestre, braća, rođaci..
Dolazili su tu svakog dana kao što neki idu u prodavnicu.
Ako nisu bili njihovi najmiliji, bili su njihovi sapatnici. Možda čak neko ko je stajao s njima u logoru, na kamionu, nad jamom..
U silnom bolu, tu među žrtvama, nekako čudnovato, znali su nalaziti smiraj svojim napaćenim dušama. Smiraj svojim ranjenim srcima.’

‘Dankinja je još u prvoj masovnoj grobnici pokušavala zamisliti pojedine trenutke žrtava, čije je posmrtne ostatke gledala. Svaka je imala svoj život…svoje nade…želje…strahove…

‘Kada ste usljed zbjega i progona, nemate vremena za bilo kakva pitanja. Mozak se programira na mod za preživljavanje. I sve prihvatate normalnim, jer u tom trenutku drugačije ne može.
I gotovo da vam je sasvim normalno to što je rat. Što vam je rodni grad po opsadom, pa u njemu vladaju smrt, glad i patnja. Što morate napustiti dom pred žestokom neprijateljskom ofanzivom. Što dolazi vojska koja se smije na spominjanje Ženevske konvencije. Što zaštićena zona UN-a neće biti zaštićena. Što se sprema zločin koji će u historijskim čitankama biti označen kao najveći u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.’

‘Ismar svake godine barem jednom i to uglavnom ljeti, baš kao i onda kada je otac kretao, stane pred ta brda i gleda ih dugo, često od zore do zalaska sunca.
I šuti. Tada ne osjeti vjetar na koži, niti vrele zrake sunca, miris šume i rijetkih poljskih trava. Tada mu je u nosu očev miris, kojeg godinama pokušava udahnuti još jednom. Pred očima mu je očeva ruka što ga je nježno pomilovala po kosi. Kao onu djecu u razredu što su ostala bez roditelja….
Na istom mjestu puno godina kasnije Ismar uvijek zaplače. Krišom se osvrne da ga ko ne vidi. Tada u masi svijeta prvo vidi majku, a potom druge ljude, svake godine nešto starije, ali oni njega ne vide u trenutku tuge što ne jenjava, pogleda zamagljenih suzama i izgubljenih u prošlosti u kojoj im je oduzet najveći dio srca.’

Za Intelektualno.com priredila: Aida Dervović

Facebook komentar

Intelektualno