Odabrani citati: Isnam Taljić „Roman o Srebrenici“ Odabrani citati: Isnam Taljić „Roman o Srebrenici“
„Bog neka mi oprosti. Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati. I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao. Četvrtu godinu... Odabrani citati: Isnam Taljić „Roman o Srebrenici“

„Bog neka mi oprosti. Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati. I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao. Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:

Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur’an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.

Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur’an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!“

„Zebnja smrti obuzela me nakon što mi je umiranje postalo najuobičajenija naviknutost. Nagledao sam se bio smrti i smrti. Bio sam je sit do grla. U meni se izgubila bol patnje za rahmetlijama. Sva misterija smrti svela se na tupo shvaćanje uskraćene materijalnosti u obzorju čaršije, na čin konstatiranja da opet neko nije na Ovome svijetu.“

„Smrt mi se odavno ne javlja kao šuhva. Umrtvljena su sva osjećanja i predosjećaji osim prisutnosti u vlastitom umiranju. Bliže mi je od košulje. Svlačim košulju. Potkošulju. Gaće. I čarape, ali ona gamiže. Ne može se sastrugati noktima. Skidam i zaboravljeni pokvareni ručni sahat. Burmu nikako ne mogu. Urasla je u prst. Padnem li im živ u ruke skinut će je Srbi. Tada će mi bol odsijecanja prstenjaka nakratko probuditi osjećanje života.“

„Smrt mi se zavukla pod kožu, pa nahrupila krvnim žilama i sada ispunjava najskrovitije kutke moždana istiskujući iz njih posljednje djeliće kisika. Život gubi posljednju bitku. Smisao je ionako izgubljen.“

„Noćas će se moja majka, daleko odavde, u prostorima koji postaju sve samjerljiviji sa vremenošću Srebrenice, prenuti iz sna i u bunilu mene mrtva dozivati. I neće znati, dobra starica, muči li je morija ili je na zbilji. Morila i zbilja su se ispreplele i ne može se razaznavati šta je koje. I ne zna jadnica majka da joj se sin odavno izgubio u smrti. Ili zna? Ili i bolje zna od mene? Da joj nije mene, bolje bi joj bilo. Da sam rođen bez majke, bolje bi mi bilo.“

„Srebrenica najviše sliči otvorenom kaburu. Takvo poređenje prije mi se nije javljala. Ali da je istinito, istinito je. Kao smrt što je čovjeku jedino dosegljivo cjelovita istina. Stisnuta među brdima, zjapi izdužena rupetina Srebrenica. Veliki planinski masivi Devetaka, Romanije, Javora, Sušice i Tare zamrsili su ovdje svoje putovanje pa, polomljenih kičmi, ustuknuli i prepustili prostor surovom neredu bosanskih brda.“

„Na njihove oči umire posljednja Srebrenica. Ili će se ipka mudro čekati da poslije ove Srebrenice protekne pedeset diskrecioih godina pa da historičari, prvi, mognu početi odgonetati šta je bilo sa svim Srebrenicama?“

„Propast Srebrenice ostaje najveća mrlja suvremene civilizacije. Žrtva Srebrenice u amanetu je Bosni i Bošnjacima da se jednom zauvijek treba okaniti ispaznog parolaštva o nezaboravljaju i nepraštanju. Srebrenica se nikako ne smije zaboraviti ni oprostiti, koliko god i oni među nama koji nisu lično ojađeni naturali pomisao o osveti kao svetograđu.“

Za Intelektualno.com priredile: Rabija Arifović i Mubina Mumić

Facebook komentar

Intelektualno