Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on više neće biti svijet iz prve polovice ovoga vijeka. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek.
Ovaj trenutak mijene i kretanja nastoje iskoristiti svi a posebno moćni stranci s Istoka i Zapada. Umjesto svojih armija oni sada ubacuju svoje ideje i svoj kapital, i ovom novom formom utjecaja nastoje ponovo postići isti cilj: da osiguraju svoju prisutnost i da muslimanske narode održavaju i dalje u stanju duhovne nemoći i materijalne i političke zavisnosti.
Svaki neislamski program može prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali on je za islamski svijet čista utopija, jer leži u domenu nemogućeg.
Povijest pokazuje jasnu činjenicu: Islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije.
U praksi se pojavila odvratna trgovina vjerom. Oni koji su sebe nazivali tumačima vjere napravili su od nje zanimanje, uostalom vrlo ugodno i unosno, i bez griže savjesti prihvatili stanje u kojem se njene poruke nisu uopće provodile.
Ove samozvane reformatore u današnjim muslimanskim zemljama prepoznat će te po tome što se obično ponose onim čega bi trebalo da se stide, a stide se onoga čime bi trebali da se ponose. U većini slučajeva su to „tatini sinovi“, koji se školuju u Europi i odatle se vraćaju s osjećajem duboke inferiornosti prema bogatom Zapadu i osobite superiornosti prema siromašnoj i zaostaloj sredini iz koje su nikli.
Umjesto standarda oni donose kult standarda, umjesto razvijanja mogućnosti toga svijeta oni razvijaju želje i tako utiru put korupciji, primitivizmu i moralnom kaosu. Njima nije jasno da moć Zapadnog svijeta nije u tome kako on živi, nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, bezboštvu, noćnim klubovima, raspuštenoj mladoj generaciji, nego u izvanrednoj radinosti, upornosti, znanju i odgovornosti njegovih ljudi.
Nezavisnost naroda koji nije prvo izborio ovu duhovnu slobodu, uskoro će se svesti na himnu i zastavu, a ove dvije stvari vrlo su malo za stvarnu nezavisnost.
Mi smo podijeljena zajednica: umjesto da bude društvo bez bijede i bez raskoši, muslimansko društvo se pretvorilo u svoju suprotnost.
Već vijekovima naši narodi i nemaju školovanih judi. Umjesto njih imaju druge dvije kategorije, podjednako nepoželjne: neškolovane i pogrešno školovane.
Jasnim osjećajima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara dubokim osjećanjima. To, dakle, može biti smo islamska misao.
Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeni svijet ili će sam biti izmijenjen.
Ne može se islamski vjerovati, a ne islamski raditi.
Mnoštvo zakona i složenosti zakonodavstva obično je pouzdan znak da je u društvu „nešto trulo“ i da treba prestati donositi zakone, a početi odgajati ljude.
Kada iskvarenost sredine pređe izvjesnu granicu, zakoni postaju nemoćni.
Islam hoće da čovjek čovjeku neposredno pruža ruku.
Nije, dakle, pitanje u tome da li ćemo ili nećemo prihvatiti nauku i tehniku – jer ćemo ih morati prihvatiti ako hoćemo da opstanemo – nego da li ćemo to učiniti stvaralački ili mehanički, s dostojanstvom ili s inferiornošću. Pitanje je, dakle, da ćemo se u ovom neizbježnom razvoju izgubiti, ili ćemo sačuvati ovu individualnost, svoju kulturu i svoje vrijednosti.
Naš put ne polazi od osvajanja vlasi, nego od osvajanja judi.
Iz psihologije javnog mišljenja treba eliminirati dvije stvari: vjeru u čuda i očekivanje tuđe pomoći.
Kada shvatimo da u stvari nema ni pravih prijatelja ni pravih neprijatelja i kada za svoje nedaće budemo više krivili sebe, a manje „paklene planove neprijatelja“, bit će to znak da je počela naša zrelost i da dolazi doba s manje nevolja i razočarenja.
Civilizacija je od žene napravila objekt koji se koristi ili koje se robuje, ali je ženi oduzela ličnost, koja jedina može biti nosilac vrijednosti i poštovanja. Zanemarujući majčinstvo, ona je ženu lišila njezine osnovne i nezamjenjive funkcije.
Moguće je jednu grupu na vlasti zamijeniti drugom, i to se svakodnevno događa. Moguće je tiraniju jednih zamijeniti tiranijom drugih i izvršiti izmjenu vlasnika nad dobrima ovoga svijeta. Moguće je promijeniti nazive, zastave, himne, i parole u ime kojih se sve to čini. Ali ovim nije moguće učiniti ni jedan jedini korak bliže islamskom poretku, kao jednom novom osjećanju svijeta i drugačijem odnosu čovjeka prema sebi, ljudima i svijetu.
Svaki poredak, pa i islamski, uvijek će više sličiti na ljude koji ga stvaraju i sprovode nego na načela koja oni proklamiraju.
Ubrzani razvoj je svugdje bremenit takvim popratnim pojavama, kao što su: despotizam, korupcija, razaranje porodice, brzo i nepravedno bogaćenje, izbijanje u prvi plan snalažljivih i beskurpuloznih pojedinaca, brza urbanizacija sa kidanjem tradicija, vulgarizacijom društvenih odnosa, širenjem alkoholizma, droga i prostitucije. Brana protiv ove poplave nekulture i primitivizma može biti samo čista vjera u Boga i praksa vjerskih propisa od strane svih slojeva naroda.
Za nas je, na primjer, apsolutno neprihvatljivo i nerealno da u današnje doba koncentracije udruživanja, jedan narod – arapski – bude razbijen na trinaest državnih zajednica; da u nizu važnih svjetskih pitanja muslimanske zemlje stoje na suprotnim stranama; da se muslimanskog Egipta ne tiče stradanje Muslimana u Etiopiji ili Kašmiru; da u vrijeme najoštrije konfrontacije arapskih zemalja s Izraelom, muslimanska Perzija održava prijateljske odnose sa napadačem…
Mi bismo htjeli razlikovati židove od cionista, ako samo židovi nađu snage da povuku ovu razliku. Nadajmo se da će… pristupiti eliminiranju konfrontacije koju su sami stvorili, kako bi se otvorio put zajedničkom životu na tlu Palestine.
Za Intelektualno.com priredio: Alen Borić
