N.N., djevojčica iz Srebrenice, koja je preživjela pad enklave
“Minulo je pet godina kako je Srebrenica pala u četničke ruke. Bila sam još dijete, ali nikad ne mogu zaboraviti juli 1995.godine. Srebrenica i okolna sela su konstantno granatirani tih dana pa su nam i škole bile prestale raditi. Voljela sam dolaziti do škole jer sam se tu viđala i igrala sa svojim jaranicama. Srbi su i ranije znali šta se događa u Srebrenici jer su ulazili u grad u unproforskoj uniformi.
Tog ljeta sam završila peti razred osnovne škole. Četnici su najprije napali Zeleni Jadar – industrijsku zonu udaljenu od grada dvanaest kilometara. Kolone naroda su se počele slijevati prema Potočarima pod kišom granata. Moji su vjerovali da će se ipak sve smiriti i da još nije sve tako beznadežno. Ni sutradan nije bilo ništa bolje i mi smo morali krenuti put Potočara. Dio muškog življa je krenuo šumom ka slobodnoj teritoriji u jednu veliku neizvjesnost. Po dolasku u Potočare smjestili su nas u jednu veliku fabriku. Bili smo preplašeni i nismo znali šta da radimo. Odjednom se pojavio jedan četnik preobučen u unproforsku uniformu i počeo da viče i prijeti: ‘Niko neće izaći iz fabrike što neće krvavo platiti’, urlao je četnik među masom izbezumljenih žena, djece i staraca.
Te noći nismo mogli spavati od krikova koji su dopirali sa svih strana šireći se u dubini noći a od okolnih brda vraćao se eho dajući još strašniji zvuk ovim kricima. Muškarce i djecu su izvodili iz fabrike i više ih nisu vraćali. Niko više nije znao šta se s njima desilo. U strahu sam samo Boga molila da svane dan i da krenemo prema Kladnju. Ujutro smo majka i ja krenule da nađemo vodu za piće, mada smo više bile gladne nego žedne. Pored česme se nalazila jedna kuća čiji su zidovi bili skroz krvavi. Stala sam i pošla majci da kažem a onda se sledila i ukočila. Razapet čovjek stajao je uz tu kuću. Taj prizor ne mogu zaboraviti za čitav život. U strahu sam se brzo vratila.
Glasovi o sinoćnjim masakrima su se brzo širili. Prošao je još jedan dan i spustila se druga teška noć. Drhtala sam od straha i neke studeni. Pred zoru se čula jeka i plač. Pred fabriku su dolazile silovane i isječene žene koje su nazor umirale. Jezivi prizori ispunili su moje djetinje oči. Tog dana, 12. jula, smo autobusima najzad krenuli prema Kladnju. Muškarce i dječake su odvajali na drugu stranu govoreći da će po njih navodno doći drugi autobus.
U Bratuncu su nas zaustavili i tražili novac pitajući ima li neko da se preziva kao neki naši borci, te nabrajali nekoliko prezimena. Bratunački Srbi su se smijali i dizali tri prsta. U Kravici ista scena, ali niko ništa nije smio da govori. Putem prema Novoj Kasabi smo vidjeli naš zarobljeni narod sa podignutim rukama iznad glave. Mnogi su prepoznavali svoje bližnje. Put do Kladnja bio je kao put do vječnosti. Nakon dva dana provedenih na Dubravama, prebacili su nas u školu u Mramor.
Danas sam učenica Trgovinske škole u Tuzli. Kad god pogledam u daljinu nadam se da će se odnekud pojaviti moj amidža o kom ni danas ne znamo ništa. Njegove dvije kćerke ga željno očekuju i ne žele vjerovati da ga nema. Život nastavlja svoj neumoljivi hod. Mi moramo dalje kroz život, koji nam je uskratio najljepše dane djetinjstva. Ono što sam preživjela u Srebrenici ne mogu nikad zaboraviti.”
Izvor: Srebrenica: Od poricanja do priznanja
Priprema: Intelektualno.com
