Piše: Admir Lisica
Izvor: Stav
Političkoj krizi u Bosni i Hercegovini i dalje se ne nazire kraj jer Milorad Dodik i njegov SNSD nastavljaju s protuustavnim djelovanjem, na koje međunarodna zajednica do sada nije adekvatno odgovorila. Posebno iznenađuje da izaslanici Sjedinjenih Američkih Država Gabriel Escobar i Matthew Palmer uporno ignoriraju siledžijsko i krajnje primitivno ponašanje Milorada Dodika, koji nastoji u javnosti svaku priliku iskoristiti kako bi pomenuti dvojac omalovažavao. Koliko se čelnicima ovog entiteta gleda “kroz prste”, govori i posjeta predsjednice bh. entiteta RS Željke Cvijanović Washingtonu, i to svega nekoliko dana nakon što je Milorad Dodik pred novinarima omalovažavao njenog domaćina Escobara.
Ipak, separatističke težnje i pokušaj djelovanja kontra Ustava Bosne i Hercegovine nisu ništa novo, a u prethodnih trideset godina slične težnje iskazane su čak u trima navratima. Tokom čitave 1991. godine u Jugoslaviji su vođeni pregovori o budućnosti ove države, a posebne napore u smjeru očuvanja tadašnje države činili su predsjednici SR Bosne i Hercegovine i SR Makedonije Alija Izetbegović i Kiro Gligorov. Njihovo rješenje u vidu “asimetrične federacije” nije usvojeno, što je bio i posljednji znak da srpsko političko vodstvo ne želi zajedničku državu svih “naroda i narodnosti”, već svih Srba u jednoj državi. Posebno je to bilo vidljivo na sjednicama Skupštine SRBiH na kojima su predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) nastojali pronaći pravi trenutak za početak svog separatističkog djelovanja. U oktobru 1991. godine bilo je jasno da Bosna i Hercegovina treba krenuti putem nezavisnosti jer je s tadašnjim liderom bosanskih Srba, presuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, bilo nemoguće postići bilo kakav razuman dogovor.
Srpski članovi Skupštine SRBiH 24. oktobra 1991. napuštaju rad ove institucije i ubrzo formiraju protuustavnu parainstituciju Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvatski politički predstavnici u Bosni i Hercegovini bili su tada uz Bošnjake i na taj su način kreirali uvjete za nezavisnost Bosne i Hercegovine, jedini logičan potez uslijed izuzetno teške političke situacije na čitavoj teritoriji tadašnje Jugoslavije koju su izazvali pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Samo deset godina nakon separatizma SDS-a, Bosna i Hercegovina se suočila s novim političkim izazovima u vidu pokušaja instaliranja tzv. Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini. Politička kriza u entitetu Federacija BiH bila je vidljiva još od 1999. godine, kada je ubijen Jozo Leutar, tadašnji ministar unutrašnjih poslova u Vladi FBiH. Do danas nisu otkriveni nalogodavci i izvršioci ovog ubistva, za koje su optuživani određeni desno orijentirani Hrvati, kojima je smetala “lojalnost” Joze Leutara Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica u tom trenutku vrši pritisak na vodstvo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) predvođeno Antom Jelavićem, tadašnjim neformalnim vođom bh. Hrvata. Robert Barry, šef misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, nastojao je amandmanima unaprijediti Ustav FBiH, što je naišlo na otpor i neslaganje od Ante Jelavića i njegovih saradnika. Prvi potez pobunjenih članova HDZ-a bio je osnivanje Hrvatskog narodnog sabora u Novom Travniku, koji je, prema riječima osnivača, predstavljao “najveće političko tijelo bh. Hrvata”. Osnivanje ove institucije bio je uvod u pokušaj uspostavljanja posebne hrvatske samouprave na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Ideja čiji je Ante Jelavić bio jedan od glavnih protagonista imala je podršku određenog dijela bh. Hrvata, a Jelavić ih je pravdao odbijenim amandmanima ranije upućenim Ustavnom Sudu BiH, a u kojima je izražavao nezadovoljstvo odlukama međunarodne zajednice, koja je učinila određene reforme u funkcioniranju entiteta Federacija BiH. Nakon usvajanja “Deklaracije o položaju Hrvata”, počinje upotreba sada već ispraznog i neutemeljenog termina o “majoriziranju Hrvata u BiH”.
Osnivanje Hrvatske samouprave u BiH formalno je objavljeno u martu 2001. godine instaliranjem hrvatske vlasti u predjelima gdje su Hrvati bili većina. Separatizam HDZ-a i ostalih hrvatskih političkih predstavnika okupljenih oko HNS-a naišao je na žestok odgovor međunarodne zajednice predvođene tadašnjim visokim predstavnikom u Bosni i Hercegovini Wolfgangom Petritschem i ranije pomenutim Robertom Barryjem. Ostala je upamćena i izjava Petritscha u kojoj izjavljuje da u Bosni i Hercegovini postoje i Hrvati mimo HDZ-a, te da su oni spremni raditi za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od njih bio je i predsjednik Hrvatske demokratske unije Krešimir Zubak, nekadašnji predsjednik FBiH. U očima HDZ-a Zubak i njegovi imenovani kadrovi u Vladi FBiH bili su “izdajice Hrvata”.
Ante Jelavić je, uprkos osudi međunarodne zajednice, nastojao uspostaviti vlastite parainstitucije, a posebno ostaje upečatljiva njegova odluka da pripadnici hrvatskog naroda istupe iz tadašnje Vojske Federacije, koju je predvodio Hrvat Mijo Anić. Onima koji istupe iz VFBiH i pokažu neposluh Aniću obećana je naknada, ali takvo nešto nikada nije ispunjeno. Finansiranje HDZ-a poticalo je iz Hercegovačke banke, što su znali međunarodni zvaničnici koji su naložili provjere poslovanja ove institucije, čemu su se čak i fizički usprotivili njeni kadrovi, a na odobravanje vrha HDZ-a. Ovo je u konačnici bila i crvena linija za međunarodnu zajednicu, čije su mjere direktno pogodile vinovnike separatističkih aktivnosti predvođene Antom Jelavićem. Većini aktera koji su se dovodili u vezu s pomenutim događajima zabranjeno je političko djelovanje, a Jelavić je zbog opravdanog straha od krivične odgovornosti pobjegao iz Bosne i Hercegovine. Shvativši da separatističko rješenje pitanje Hrvata nema podršku čak ni iz Hrvatske, Jelavić je proglasio kraj Hrvatske samouprave, svega nekoliko mjeseci nakon njenog uspostavljanja.
Dvadeset godina nakon kraha Jelavićevih pobunjenih Hrvata, na scenu je stupio Milorad Dodik u liku popunjenog separatiste, čije političko djelovanje nadilazi Jelavićevo. Zbog Jelavićeve nepromišljenosti, ispaštao je veliki broj političkih funkcionera, ali i dio izigranih građana hrvatske nacionalnosti, a za Milorada Dodika posljedice bi mogle biti kudikamo veće. Očito je da Dodikovo poznavanje historije nije na visokom nivou jer bi u suprotnom morao biti svjestan da pridnjestrovski, abhazijski ili osetijski scenariji nema izglede za uspjeh na teritoriji Bosne i Hercegovine.
