Piše: Daoud Kuttab
Odluka koju je donio izraelski sud u Beershebi ovog mjeseca uhvatio je advokata Mahera Hannu nespremnog. Hanna, koji je član izraelske advokatske komore već se susreo sa najbizarnijim slučajem u svojoj karijeri dok je pokušavao osloboditi svog klijenta Muhammeda al-Halabija.
Al-Halabi, bivši šef operacija humanitarne organizacije World vision u Gazi u zatvoru je od juna 2016. godine. Uhapšen je na povratku iz Jerusalema pod optužbom za finansijsku zavjeru kojom bi preusmjerio milione dolara namijenjenih za humanitarni rad organizacijama koje su izraelske vlasti proglasile terorističkim.
Izraelski mediji su izvještavali o astronomskim iznosima od 50 miliona dolara vrijednosti ove navodne prevare. To daleko premašuje cijeli budžet Kršćanske organizacije sa sjedištem u SAD-u. Zapravo, World vision i njegovi australijski donatori su izvršili provjeru svih računa operacija u Gazi i nisu pronašli nikakav dokaz da je Al-Halabi uradio nešto pogrešno.
Njegov maksimalni potrošački limit bio je 300 dolara dok je gornja finansijska granica njegovog cijelog ureda bila samo 15.000 dolara.
Od njegovog hapšenja, i mučenja više od 50 dana, izraelske vlasti su mu nekoliko puta ponudile da ga oslobode u zamjenu za nagodbu s njim u kojoj on priznaje gotovo bilo šta samo da time pokriju veliku grešku koju su počinili kada su ga uhapsili. On je odbio rekavši da neće priznati zločin koji nije počinio.
Slučaj je od prvog dana bio bizaran, uključujući tajne dokaze i nepravilnosti u vezi sa onim što je braniocu bilo dozvoljeno da vidi i uradi. To je kulminiralo prošlog ljeta kada je izraelski sudija naredio Hanni da ukuca svoju završnu riječ u kompjuter izraelskog tužioca, a odbio mu je dati kopiju iste.
Hanna je svoju argumentaciju dovršio u septembru u skladu sa neobičnim zahtjevima suda. Odluka tek treba da bude donesena, a izraelski visoki sud je naložio sudu u Beershebi da donese odluku do 24. januara. Kaucija je nekoliko puta odbijana na osnovu toga što je Al-Halabi optužen za izdaju.
Najnoviji šok za Hannu u ovom slučaju bio je nalog sudije, 5. januara, da svoju završnu riječ od 386 stranica mora smanjiti na 100 stranica. I da to može učiniti samo kada mu izraelski tužilac dozvoli pristup laptopu na kojem je morao pisati originalni argument.
Koliko god taj slučaj bio bizaran, još jedna sudska parodija pojavila se u prvih nekoliko dana 2022. godine kada je izraelski sud naložio Grčkoj pravoslavnoj patrijaršiji da plati 13 miliona dolara kazne Jevrejskom nacionalnom fondu zbog 20 godina starog slučaja koji uključuje zastarjelost o zakupu zemljišta koje je crkva dala izraelskim građevinarima 1950-ih godina. Slučaj je nastao kada su izraelski kriminalci prevarili i crkvu i JNF zbog produženja zakupa.
Prevaranti su uhvaćeni, osuđeni i zatvoreni ali sada je sud naredio crkvi da plati veliku kaznu za djelo koje nije počinila.
Ovim slučajevima prethodila je kontinuirana izraelska politika administrativnog pritvora, prema kojoj se oko 450 Palestinaca drži bez optužnice ili suđenja. Neki, kao što je Hišam Abu Havaš, protestirali su protiv njihovog pritvora štrajkom glađu.
Politiku administrativnog pritvora izraelske vlasti su naslijedile od prijašnje britanske vlade koja je pred kraj Drugog svjetskog rata donijela zakon o vanrednim situacijama koji je dozvoljavao pritvor osumnjičenih bez optužbe ili suđenja. Ovlaštenje bi trebalo da se koristi samo u rijetkim i izuzetnim okolnostima, pod strogim nadzorom i uz ograničenja kako bi se osiguralo da se prava osumnjičenih ne zloupotrebljavaju.
Ali pod izraelskom vladom to je postalo oblik političke kazne koja se koristi protiv Palestinaca. Česti slučajevi postali su toliko neugodni da je vodeći izraelski nezavisni dnevni list Haaretz pozvao izraelsku vladu da odustane od drakonskog zakona ili optuži te ljude i iznese dokaze protiv njih ili ih oslobodi.
Slučajevi koje sam spomenuo neće biti novi za one koji prate izraelsko kršenje palestinskih ljudskih prava. Oni su osuđujuća optužnica za totalno propadanje izraelskog pravosudnog sistema, kojeg su u potpunosti otele izraelske sigurne i obavještajne službe i koji je postao instrument desničarskih izraelskih vlada.
Zapadne demokratije su se dugo vremena pozivale na demokratske vrijednosti pravde i vladavine prava koje dijele s Izraelom. Ako gore navedeni slučajevi predstavljaju bilo kakvu indikaciju, takva tvrdnja se mora preispitati.
Pokušaji Izraela da sakrije svoje postupke iza furnira pravednih zakona potpuno su razotkriveni zbog toga što jesu: instrumenti ugnjetavanja i diskriminacije.
Kada izraelske i međunarodne organizacije za ljudska prava opisuju režim aparthejda koji postoji za ljude koji žive između rijeke Jordan i Mediterana, korumpirani izraelski pravni sistem je odraz ovog sistema diskriminacije.
Zločini aparthejda proglašeni su ratnim zločinima. Hoće li se međunarodna zajednica stoga pozabaviti kontinuiranim ratnim zločinima Izraela, uključujući diskriminatornu politiku njegovog pravosudnog sistema?
Prijevod: PisJournal
