Prije mnogo godina, usmena predaja o okamenjenim svatovima na raskršću zvanom Pasji grobovi, budila je među mještanima strah od nesreće u gluhim noćima.Prema tadašnjoj priči, svatovi su krenuli po istu mladu i međusobno se poubijali. Ljubav je, izgleda, opet ta koja stvara čudesne i tragične legende, a nekada sa sobom i praznovjerja o nemirnim dušama koje se ukazuju poslije ponoći. Pričalo se da se na tom raskršću ukazivala žena u bijeloj vjenčanici zbog čega su neki doživjeli saobraćajnu nesreću ili im je malo falilo da je dožive.
Da me sve te priče nisu toliko plašile, možda ih se ne bih sjećala ovako kako ih se sada sjećam. Bila sam samo dijete koje je moglo vjerovati u sve. I kako naši strahovi nisu jenjavali, tada smo upitali efendiju da li postoje utvare koje haraju ovim mjestima, i on je, čudno se smiješeći, odgovorio da ne postoje, i to nas je umirilo.
Sva ta sjećanja vraćala su se dok sam se približavala Mramorovima, vodeći za ručicu svog malog plavookog amidžića, tom istom raskršću koje, iz poštovanja prema starovjekovnim nadgrobnim spomenicima, više ne nazivamo Pasjim grobovima. Trebalo je odrasti kako bi se odagnali oblaci neznanja, i kako bih, umjesto straha, osjetila nešto čisto i svečano, snažno i tiho, kao da sam ovom mjestu svakim svojim korakom odavala neko priznanje.
– Je li postoje duhovi? – iz misli me je trgnuo dječakov glas, koji mi je prethodno pričao o svojim junačkim pohodima na dinosaure i neke utvare, naivno vjerujući u svoje maštarije.
– Ne postoje – smireno sam mu odgovorila, sa onim istim čudnim osmijehom koji je imao efendija dok je odgovarao na naše pitanje.
Ubrzo smo stigli pored samog puta za Međeđu i Sapnu i uspeli se na mjesto koje se zove Sječa, na kojem su počinjale guste šume i zapušteni strmoviti pašnjaci, a na kojem se nalazio povod svih usmenih predaja o okamenjenim svatovima. To su bili lijepo grupisani stećci različitih veličina, orijentacije istok-zapad, u formi sanduka i sljemenjaka, prekriveni obraslom zelenom mahovinom i lišajevima, a hlad su im činila velika razgranata stabla čije su se grane povijale na vjetru. Ograđeni su malom drvenom ogradom koje u mojim sjećanjima nije bilo, kao ni ovako zeleni i različiti oblici stećaka od kojih su neki vrlo veliki, a neki vrlo mali, neki od njih su skoro potpuno utonuli u zemlju, a neki su možda i djelimično oštećeni.
Dok nas je tišina grlila, posmatrali smo ih uz topli povjetarac koji se pogiravao sa lišćem žarkih boja, koje je lepršajući pjevušilo o sreći i miru, a pod nogama tužno šaputalo o prolaznosti svega stvorenoga. Ponovo sam lagano utonula u prošlost, u one davne i ljepše uspomene, kada smo se ovdje bezbrižno igrali dok su naše majke u blizini sijale raznolike usjeve, kada za nas, grupisani i pojedini osamljeni stećci, bijahu samo obično ogromno kamenje na kojima smo sjedili i razgovarali, a sada se u mojim očima oslikavao ponos što imamo ovaj povijesni mozaik, ovo bogato kulturno naslijeđe za koje se danas ulaže više napora u njihovo očuvanje.
Dječak je stajao pored mene, veselo i radoznalo okretao glavu posmatrajući sve ono što nas okružuje. Primijetivši među divoviskim kamenjem drvenu klupu, trkom sjede na nju da se odmori od dugog pješačenja.
– A što je ovo veliko kamenje ovdje?
– Ovo su kamenje izgradili ljudi koji su živjeli prije mnogo godina i postavljali ih iznad mrtvih koje su pokopali – odgovorih mu nakon izvjesnog nećkanja.
Ne znam da li me je shvatio, ali mi je u tom trenutku jedino to naumpalo kao objašnjenje koje bi mogao razumjeti. Kada se oboje lijepo odmorismo u tišini i spokoju kamenih čuvara, koju su prekidale samo naše tihe riječi, pogledali smo ih s poštovanjem i krenuli natrag.
Doista su ti kameni spavači nijemi svjedoci prohujalih vremena, naroda i kultura, dašak prošlosti koji u svom naslijeđu čuva brojne priče. Ne znam koja je najistinitija od svih, samo znam da su ovi kameni čuvari Sapne, kojih ima oko pedesetak, po nekim istraživanjima i pretpostavkama, vjerovatno prvi bogumilski nadgrobni spomenici i dokazi postojanja naroda na ovim prostorima još od trinaestog ili četrnaestog vijeka.
Za Intelektualno.com piše: Mensura Durgutović
