ZAPISI IZ OPKOLJENOG SARAJEVA
Nedžad Ibrišimović: Nama je ovdje strašno, kad hoću da pišem, pisao bih samo krike i urlike!
(novembra, 1993)
Kada u opkoljeno Sarajevo iz bijeloga svijeta dolaze naši prijatelji, poznati ljudi, slavne ličnosti, onda se obično postavljaju dva pitanja: da li je to za njih opasno i kakva je od toga za nas korist. Što se tiče opasnosti, do sada gotovo niko od sarajevskih posjetilaca nije stradao, dakle, šanse su za to male. A korist od toga što izvjesno vrijeme sa nama dijele naše nevolje teško je tačno izmjeriti, ali se ne može reći da je korist velika.
Zato sarajevski pjesnik Abdulah Sidran kaže da bi poznate ličnosti koje su nam naklonjene trebalo, možda, da idu u Beograd i Zagreb, te da tamo našim neprijateljima govore o nama; mi bismo tako od toga imali veliku korist, samo što bi njihove šanse da ih tamo ne ubiju bile zaista male.
Ali svaku prijateljsku ponudu prihvatamo sa zahvalnošću, jer nama je ovdje strašno; kad hoću da pišem, pisao bih samo krike i urlike, a kad hoću da govorim, onda zanijemim i samo bih plakao.
Sada ovdje imamo jednu zamisao, jednu ponudu o kulturnom koridoru kojim bi sarajevski umjentici išli u Pariz, zamisao koja inspiriše i raduje. To je divna, čudesna ponuda! Koji bi umjetnik takvu ponudu odbio? Došli bismo u Pariz i donijeli naše crteže smotane u rolnu, a naši džepovi bili bi puni naših pjesama. Nakratko bismo izašli iz Sarajeva i možda se uvjerili da vatra pakla nije svuda ista. Možda je u Parizu blaža.
Dakle, svaka pomoć nam je dragocjena samo ako nije, po mom mišljenju, od đavola i vještica.
Zašto ih pominjem?
Zato što se u jednom dijelu moje zemlje Bosne i Hercegovine prije nekoliko godina pojavila Gospa u Međugorju, a ove godine, u tim istim krajevima se pojavilo na desetine hiljada đavola. Što se pak tiče vještica, iako se u Europi vještice spaljuju od 1184, pa sve do 1823, ipak se ne zna jesu li baš sve vještice spaljene. Rušenjem Starog mosta u Mostaru srušen je i mit o hrvatskoj kulturi, srpskim masakriranjem djece po Bosni srušen je i mit o srpskom junaštvu, crnogorskim zločinima po Bosni i Hercegovini srušen je mit o crnogorskom čojstvu (čovjekoljublju), ostaje još mit o bosanskoj gluposti.
Sada, u principu, postoje samo dva koridora za Bosnu, jedan je kojim se doprema hrana i drugi kojim komuniciraju političari, nedostaje treći – koridor za kulturu. Jer, osim nas samih, i svijet treba sve pokušati da učini ne bi li se Bosna i Hercegovina oslobodila ove jezive, krvave, neljudske akcidencije, pa i stvaranjem još jednog humanog koridora, koridora kulture. Uvjeren sam da bi taj koridor za Sarajevo i iz Sarajeva pomogao da se sruši i onaj mit o bosanskoj gluposti.
I da kažem još ovo.
Tu skoro, u Sarajevu, ljudi koji sebe nazivaju Srbima, granatom su ubili nekoliko dječaka koji su se igrali u svome dvorištu. Jedan dječak je ostao živ. Uveče je kroz suze upitao svoju majku: “Majko, jesam li ja kriv što sam ostao živ?!”
Pretpostavljam da naši prijatelji prihvataju simboliku ove tužne i istinite priče.
N. Ibrišimović – “Ruhani i šejtani inspiracija”
