Živio sam kod žutog mosta u ulici Trg djece Dobrinje, ili što bi se reklo, na liniji razgraničenja. Osnovnu školu sam pohađao u podrumskim prostorijama širom sarajevskog naselja Dobrinja. Iako smo bili na “granici”, nisu nas učili da skrnavimo tuđe vjerske objekte ili da mrzimo te preko žutog mosta. Širom manjeg entiteta danas su dječaci i djevojčice starosti kao ja tada ili čak i mlađi okićeni raznim simbolima koji podsjećaju na zlo.
Piše: Admir Lisica
Sjećam se da sam sa prozora, koji je bio oblijepljen UN folijama, gledao na susjednu zgradu koja je bila udaljena svega pedesetak metara u kojoj su živjeli oni koji su bili razlog što na prozoru nije bilo stakla. U prvi razred osnovne škole krenuo sam dvije godine nakon okončanja agresije na Dobrinju, Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu…
Nismo imali salu u kojoj bi provodili bezbrižno djetinjstvo glumeći nekog novog Hasana Salihamidžića ili Mirzu Delibašića, nismo imali adekvatno opremljene učionice, nismo imali mnogo toga…
Ipak, ono što smo imali bilo je dovoljno da budemo sretni i pozitivno nastrojeni. Činjenica da su mnogi izgubili nekoga u tek završenom ratu, također nije zapalila fitilj osvete, pa tako za četiri godine nisam čuo nikoga u svom okruženju da negativno govori o onima „preko žutog mosta“, a svi smo imali mnogo razloga da kažemo. Tokom studiranja upoznao sam veliki broj prijatelja koji su dolazili iz Višegrada, Milića, Srebrenice, Bihaća, Bužima itd. Svi su oni u Sarajevo donijeli neku svoju ratnu priču, a ono što im je bilo zajedničko je da nisu pozivali na osvetu zbog nedaća koje su im se desile.
Zbog toga sam ponosan na sve moje prijatelje koji ne znaju da mrze, uprkos svemu. Današnje „parade“, u kojima dječaci i djevojčice okićeni četničkim simbolima poziraju, nisu produkt dječije mašte, već smišljena predstava onih koji umjesto pokajanja i priznanja, biraju mržnju i negiranje.
Akos.ba
