Nagle promjene u proizvodnji u 18. i 19. stoljeću dovele su do brže reprodukcije i promjene svakodnevnice stanovništva

Revolucionarni tehničko-tehnološki preobražaj započeo je u Engleskoj sredinom 18. stoljeća. Preobražaj leži u osnovi velike industrijske revolucije, koja se tokom 19. stoljeća širila Evropom i Sjevernom Amerikom, te je zahvatio sve oblasti privređivanja. Ono što karakterizira ovaj period jeste da proizvodnju zanatskih i manufakturnih radionica brzo potiskuje proizvodnja velikih fabričkih serija. Od ovog trenutka svaki proizvod prolazi kroz lanac specijaliziranih operacija na posebnim mašinama koji se sinhronizirano nadovezuju jedna na drugu. Ono što je period razvoja metalurgije, mašinogradnje, saobraćaja i građevinarstva zahtijevao, jesu veće količine ruda. Za to su bile potrebne tehničke inovacije u rudarstvu, a neke od njih su se zadržale i do današnjeg dana. Još u 18. stoljeću pronađen je novi način bušenja rudarskih okni. To je značilo upotrebu uzglobljene šipke ili motike. Tokom 19. stoljeća poboljšavan je način transporta rude u jamama na način da su se košare sa rudom zakačile na užad, koja bi potom bila namotavana i odmotavana preko dva točka pokretana parnom mašinom.

U tekstilnoj industriji tehničko-tehnološka revolucija započeta je krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada je izumljena Vajtnijeva sprava za mehaničko ljuštenje pamuka i Žakarovog razboja za tkanje višebojnih tkanina. Smatra se da su ovi pronalasci već u prvoj polovini 19. stoljeća ubrzali i povećali tekstilnu proizvodnju za oko sedam puta. Kasnije je izumljena i šivaća mašina, koja je ubrzala i proces šivenja odjeće.

Metalurgija je jedna od prvih industrijskih grana, u kojoj se proizvodnja počela mehanizirati. Godine 1775. Džon Vilkinson je u proizvodnju sirovog željeza prvi uveo prvu parnu mašinu. Dalje u ovoj oblasti, visoke peći na drvo su zamijenjene pećima na kameni ugalj i kokos. Prva fabrika za proizvodnju parnih mašina je podignuta početkom 19. stoljeća u Sohou u Engleskoj.

U Engleskoj i Francuskoj je u drugoj polovici 18. stoljeća počela izgradnja savremenih i boljih puteva. Izum parnog valjka je od velikog značaja za bržu i kvalitetniju gradnju saobraćajnica. Prva parna lokomotiva je izgrađena u Engleskoj 1803. godine od strane Rudolfa Trevitka, ali s obzirom na njenu težinu, nije dala željene rezultate. Pravo rješenje dao je Džordž Stivenson 1814. godine, koji je svojoj lokomotivi dao ime Bliher. Ova lokomotiva je u septembru 1825. godine na novoizgrađenoj pruzi Stokton-Darlington za 2,5 sata prevezla voz sa 450 putnika. Nova lokomotiva, nazvana Raketa, proizvedena je 1829. godine i bila je teška samo 4,5 tone. Što se tiče vodenog saobraćaja, on je doživio najveći preobražaj zahvaljujući parobrodu, odnosno korištenju parne mašine za pokretanje lađa. Prvi parobrodi su bili na dva pogona: na paru i na jedra. Jedrenjaci su zamijenjeni parobrodovima kada je pronađen kondenzator za sprovođenje vodene pare u vodu i kada su točkovi za brodove zamijenjeni propelerima.

Zahvaljujući jačanju industrije došlo je i do razvoja gradova. Gradili su se novi objekti kao što su fabrike, banke, trgovačke kuće, tržnice, željezne stanice. Najvažniji građevinski materijal u ovom periodu je pečena opeka-cigla. U upotrebu sve više ulazi željezo, što je omogućio Besemerov konvertor. U upotrebu ulazi i cement, ali njegov najveći značaj cement je stekao kada je kao armirani beton počeo da se upotrebljava u kombinaciji sa željezom i čelikom. Jedna takva građevina, sagrađena od samog željeza je znameniti Ajfelov toranj u Parizu. Visok je preko 300 metara, a podignut je 1889. godine povodom svjetske izložbe.

Najznačajnije tekovine tehničko-tehnološke revolucije posljednjih decenija 19. stoljeća su motor sa unutrašnjim sagorijevanjem, električna energija i hemijska industrija. Prvi eksperimenti sa električnom svjetiljkom prošli su bez uspjeha. Ipak, 70-tih godina 19. stoljeća Tomas Edison je napravio sijalicu od stakla u obliku kruške, u kojoj je struja grijala ugljen kao provodnik, koji bi se užario i svijetlio. Ugljen je kasnije zamijenjen volframom. Edison Tomas je nakon nekog vremena konstruirao i prekidače za struju, električna brojila, te je zahvaljujući tome omogućeno domovima, još u zadnjoj deceniji 19. stoljeća, korištenje električne svjetiljke.

Razvoj hemijske industrije započeo je razradom metoda i postrojenja za proizvodnju sumporne kiseline, koja je bila potrebna za industriju boja, eksploziva, metala i sličnih industrija. Braća Mek Dugal su konstruisala peć za pečenje pirita u kojoj se oslobađao sumpordioksid i pretvarao u sumpornu kiselinu. Drugo kapitalno dostignuće u hemijskoj industriji bilo je usavršavanje proizvodnje sode. Ernest Sovej je uveo amonijak u proces, što je omogućilo veću proizvodnju i bržu pripremu sapuna, stakla, boja, kože, drvenarije, prehrambenih i drugih proizvoda.

Tehničko-tehnološki preobražaj je donio velike zaokrete u svakodnevnom životu ljudi. Isti se nije razvijao u svim dijelovima Evrope jednakom brzinom. Industrijski preobražaj donio je vrlo bitne socio-ekonomske promjene. Jedna takva promjena je struktura stanovništva. Gradsko stanovništvo se povećalo u odnosu na seosko. Nagli priliv stanovništa činio je mnoge velike evropske gradove, naročito u prvoj polovini 19. stoljeća. Produktivnost rada je porasla, međutim raspon između bogatstva i siromaštva se povećao. Siromašni su postali manje siromašni, ali zato su i bogati postali više bogati, što je kasnije dovelo do pitanja borbi za prava radnika. Promjene u saobraćaju su dovele do lakše pokretljivosti stanovništva. Ljudi su lakše putovali, a povećale su se i prekomorske migracije. U isto vrijeme jačala je i vojna industrija, što je uz povećanje materijalnih sredstava i lahke pokretljivosti dovelo do evropske kolonijalne ekspanzije.

Za Intelektualno.com priredio: Alen Borić