Nacionalno ime Bošnjak je historijska činjenica Nacionalno ime Bošnjak je historijska činjenica
Tokom 27. i 28. septembra 1993. godine održan je Svebošnjački sabor, kasnije poznat kao Prvi bošnjački sabor. U svečanoj Sali sarajevskog hotela Holiday Inn... Nacionalno ime Bošnjak je historijska činjenica

Tokom 27. i 28. septembra 1993. godine održan je Svebošnjački sabor, kasnije poznat kao Prvi bošnjački sabor. U svečanoj Sali sarajevskog hotela Holiday Inn prisustvovalo je 377 sabornika i 80 zastupnika iz: Tuzle, Zenice, Doboja, Mostara, Travnika, Visokog, Konjica, Bihaća, Banje Luke, Goražda i Zagreba. Prvi bošnjački sabor organizirali su Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Preporod, Islamska zajednica i Merhamet.

Sabor je imao jednu  tačku dnevnog reda: razmatranje mirovnog plana i sagledavanja eventualnih posljedica prihvatanja Ženevskog mirovnog sporazuma te konačno izjašnjavanje o njemu. U Ženevskom paketu se predlagalo da Bosna i Hercegovina bude podijeljena na tri dijela, srpski, hrvatski i muslimanski (bošnjački). Iz samog prijedloga se vidi mnogo sličnosti sa sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine, koji je također baziran na podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Ovim „Ženevskim paketom“ Evropa se, u jeku agresije i pokolja u Republici Bosni i Hercegovini, još jednom stavila na stranu fašističke ideologije. Međutim, kompletan politički i vojni vrh, na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, odbili su pokušaj nametanja zlokobnog plana o podjeli države. Iz ovakve odluke proizilazi značaj Prvog bošnjačkog sabora i važnost obilježavanja ovog datuma, koji treba u budućnosti postati dijelom kolektivnog sjećanja. Zašto ? Zato što je tog dana grupa „malih“ političara odbila „velike“ koji su imali drugačije planove za Bosnu i Hercegovinu, te zbog kojih naša domovina danas, vjerovatno, ni ne bi postojala, gdje bi bila prepuštena na milost ili nemilost velikosrpkih i velikohrvatskih ideologa.

Drugi značaj Prvog bošnjačkog sabora, jeste povratak nacionalnog imena Bošnjak. Mi ovom deklaracijom o narodnom imenu definitivno skidamo s dnevnog reda nova neslaganja, kolebanja i nedoumice“ govorio je tada Alija Isaković. Ovaj Sabor će u historiji muslimanskog naroda na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen mjesto gdje su vraćen stari etnički nazivi – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini). Muhamed Filipović je naveo da su “Bošnjaci nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekat bila”.

Dan 28. septembar se u Bosni i Hercegovini slavi kao dan Bošnjaka. Međutim, jako važno je napomenuti da nacionalno ime Bošnjak nije nastalo 1993. godine, kako pojedinci iz susjednih država nastoje to predstaviti, niti je ovo ime “izmislio Alija” – kako kaže jedan beogradski novinar. Dana 28. septembra 1993. godine je vraćeno nacionalno ime Bošnjak, koji je prvi put spomenut u 14. stoljeću u jednoj od povelja bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Da su se ljudi u Bosni osjećali Bošnjacima u 15. stoljeću svjedoči jedan događaj iz Italije. Dva trgovca iz, tada osmanske Bosne, su došli u Italiju da bi trgovali. Nakon što su tamošnji mještani čuli odakle su, nazvali su ih “Turcima”. Odgovor trgovaca je bio oni nisu Turci, već Bošnjaci koji su primili vjeru islam.

Da je identitet Bošnjak okupljao svo stanovništvo u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjeru, svjedoči nam i pisanje fra Antuna Kneževića koji je zagovarao ideju o zajedništvu muslimana, katolika i pravoslavaca, pod zajedničkim imenom Bošnjak.  Međutim, politike iz susjedstva i snažna nacionalna agitacija, usmjerena ka Bosni i Hercegovini, dovela je do toga da Bošnjak bude vezan samo za bosanskog muslimana. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bošnjaci su dokazali svoj patriotizam prema domovini i antifašističko ubjeđenje. Shodno tome, bilo je za očekivati da će nakon rata nove vlasti omogućiti Bošnjacima da se izjašnjavaju svojim nacionalnim imenom. Međutim, vladajuća elita nije bila zainteresirana za takvo nešto. Još 1946. godine Husaga Ćišić je uputio zahtjeve za ustavno priznanje imena Bošnjak i da se grb tadašnje države dopuni sa još jednom buktinjom, koja će predstavljati ovaj narod. To se nije desilo. Vlasti su tada smatrale da će se bosanskohercegovački muslimani prihvatiti hrvatstvo ili srpstvo, da bi, nakon što su shvatili da se to neće desiti, odlučili vratiti nacionalni identitet. Međutim, ovaj put u vidu Muslimanstva, odnosno musliman sa veliko M. Ovdje je važno podsjetiti na borbu Adil-bega Zulfikarpašića, koji je kao bošnjački emigrant, vrijedno radio na širenju nacionalnog imena Bošnjak.

Dakle, nacionalno ime Bošnjak je historijska činjenica. Prvi put se javlja u jednom dokumentu iz 14 stoljeća. Na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine je ispravljena nepravda, koja je Bošnjacima nanesena u 20. stoljeću. Ono na čemu mi danas moramo da radimo, jeste jačanje našeg identiteta, jer činjenica je da se i danas pojedinci izjašnjavaju kao musliman sa ili bez velikog M, to je manje bitno. Bošnjaci su garant opstanka naše domovine Bosne i Hercegovine, što je potvrđeno još u odbrani od velikosrpskog i velikohrvatskog agresora. Jako je važno da naš narod shvati značaj širenja nacionalnog identiteta, jer ukoliko to izgubimo ponovit će se 1992. godina, ili kako je to Alije Izetbegović govorio Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropostvom i poniženjem.

Jedna od važnijih odredbi sabora je glasila:

“Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i strukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i u buduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštovanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije”.

Za Intelektualno.com piše: Alen Borić

Facebook komentar

Intelektualno