Na današnji dan rođen veliki Kiko Sarajlić Na današnji dan rođen veliki Kiko Sarajlić
Bosanskohercegovački pisac Izet Kiko Sarajlić je rođen 16. marta 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik... Na današnji dan rođen veliki Kiko Sarajlić

Bosanskohercegovački pisac Izet Kiko Sarajlić je rođen 16. marta 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Godine djetinjstva je proveo u Trebinju i Dubrovniku. Godine 1945. se nastanjuje u Sarajevu i u njemu će ostati sve do kraja života, 2002. godine.

U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak. Kikina prva  zbirka poezije bila je zbirka “U susretu”. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar, ali nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije. Mnoge Sarajlićeve zbirke prevođene su na druge jezike. Neke od njih su prevedene na čak 15 jezika.

Iz poezije Izeta Sarajlića moguće je saznati ponešto o životu autora, ali mnogo više o njegovoj ličnosti, ličnosti vječnog romantika i nepopravljivog zaljubljenika u život ma koliko nedaća on nosio. Smrt njegovog brata i poznanstvo sa njegovom suprugom Idom, dva su najznačajnija događaja koja su ostavila traga i na poeziju Izeta Sarajlića. Njegove pjesme odišu kako tugom, nostalgijom i elegičnim tonom, tako i ljubavlju, nadom i romantičarskim pogledom na svijet.

Sarajlić je bosanskogercegovačkoj, ali i svjetskoj čitalačkoj publici ponudio mnogo pjesama koje odišu jednostavnošću i naglašenom emocionalnošću. Neke od knjiga poezije Izeta Sarajlića su: “Sivi vikend”, “Minuta ćutanja”, “Posveta”, “Tranzit”, “Vilsonovo šetalište”, “Ipak elegija”, “Biće beskonačnog” i druge.

Izet Kiko Sarajlić je umro 2. maja 2002. godine u Sarajevu, a za sobom je ostavio stihove koje će pamtiti mnoge buduće generacije.

 

SARAJEVO

 

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.

Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.

Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.

Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.

Dosadna duga sarajevska kiša.

Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!

Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada

zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.

Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad

Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.

Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti

i mučiti manje kroz stradanja?

Zbog toga zar manja biće moja glad

za tobom i manje moje gorko pravo

da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat

i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?

Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,

ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg

mene,

ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,

ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu

naći barem nekog od vas koje volim

i reći vam da sam tužan do očajanja.

U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav

a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.

U Parizu kako da zovem hitnu pomoć

kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?

Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,

i one čak znaće šta je to što me boli.

Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,

ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

 

Za Intelektualno.com pripremila: Azra Crnčalo-Lisica

 

 

Facebook komentar

Intelektualno