Na Berlinskom kongresu, koji je održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine, Austro – Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, uz saglasnost velikih europskih sila. Kao razlog okupacije, austrougarska diplomatija je navela nesređeno stanje u agrarnim odnosima u Bosni i Hercegovini, koje je kulminiralo velikim seljačkim ustankom i velikom istočnom krizom 1875 – 1878. Ustvari, velika istočna kriza je bila samo izgovor za okupaciju, koju je Austro – Ugarska htjela izvršiti u najpovoljnijem trenutku za nju i tako ostvariti dugogodišnje pretenzije na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Okupaciji BiH usprotivio se određen broj muslimanskog stanovništva, koje je organizovalo odbranu zemlje od naleta okupatiorskih trupa. Organizovanjem Narodne vlade i prikupljanjem snaga za otpor okupatorskoj vojsci počela je kampanja suprostavljanja okupaciji Bosne i Hercegovine. Otpor Bošnjaka muslimana okupaciji skršen je relativno brzo, ali su na nekim mjestima pokazali zavidnu volju i snagu da zaustave austrougarske trupe. Jedno od takvih mjesta bila je i Tuzla, koja je u austrougarske ruke pala tek 22. septembra 1878. godine, skoro dva mjeseca nakon ulaska okupacione vojske u Bosnu i Hercegovinu.
Iako je na Berlinskom kongresu austrougarski ministar vanjskih poslova, grof Andrassy, uvjeravao predstavnike velikih sila da će Austro – Ugarska okupaciju BiH izvršiti sa samo jednom vojnom četom bez akcije većih razmjera, Austro – Ugarska vlada je i prije samog kraja kongresa mobilisala čitav 13. armijski korpus za okupaciju Bosne i 18. diviziju za okupaciju Hercegovine. Ukupna snaga vojske koja je trebala krenuti na BiH sestojala se iz: 82.119 vojnika ili 65 pješadijskih bataljona, 14 eskadrona konjice, 19 tehničkih četa, 112 topova, 4 zapregnuta mostovna trena i 13.319 konja. Za komadanta 13. korpusa postavljen je general Josip baron Filipović, kome je bio podređen komadant 18. divizije Stjepan baron Jovanović.
Dana 29. jula 1878. godine, vojska Austro – Ugarske je prešla bosanskohercegovačku granicu na Savi na četiri mjesta: kod Bosanskog Broda, Gradiške, Kostajnice i Bosanskog Šamca, i tri dana kasnije kod Vrgorca i Imotskog. Okupaciona vojska se kretala iz tri pravca: centralni pravac kretanja je išao putem Derventa – Doboj – Sarajevo, desna armijska kolona se kretala pravcem Bosanska Gradiška – Banja Luka – Jajce – Travnik, dok se desna kolona kretala pravcem Bosanski Šamac –Gradačac – Gračanica– Tuzla. Dakle, u pravcu Tuzle se kretalo lijevo krilo 20. divizije 13. armijskog korpusa, kojim je komandovao podmaršal Sapari. Plan austrougarske vojske je bio da preko Gradačca i Gračanice dođu u Tuzlu, čijim bi zauzećem zagospodarili sjeveroistočnom Bosnom. Organizacija otpora okupaciji u Tuzli povjerena je pljevaljskom muftiji Mehmed Nurudinu Vehbi ef. Šemsekadiću.
Iz pravca Gračanice, u Tuzlu je 8. augusta stigla vojska Austro – Ugarske monarhije sa komadantom Saparijem na čelu koja je u svojim redovima brojala 5.000 pješaka, 130 konjanika i 24 topa. Od 8. do 10. augusta, austrougarska vojska je napadala na Tuzlu, ali su Tuzlaci pružili odlučan otpor. U bitkama na Han-Pirkovcu, na Ravnoj trešnji, na Gradini i u Tušanjskom potoku, Tuzlaci su, na čelu sa efendijom Šemsekadićem, okupacionu vojsku potukli do nogu. Poražena austrougarska vojska se, u posljepodnevnim satima, počela povlačiti iz Tuzle ka Gračanici. U toku povlačenja austrougarske vojske, došlo je do još jedne bitke sa organizatorima otpora, ovaj put u Gračanici. Nakon ove borbe 12. i 13. augusta, austrougarska vojska nastavlja svoje povlačenje prema dobro utvrđenom Doboju.
Kod Doboja austrougarska vojska je uspjela da odoljeva napadima, te da se pregrupiše i da sa pojačanjima, koja su stigla u Doboj, krene u kontranapad na Šemsekadićevu vojsku. Austrougarskim snagama iz Doboja priključio se još jedan kontigent vojske, koji je na sjeveroistočnu Bosnu napadao iz pravca Sarajeva i Romanije. Snage otpora držale su položaje kod Doboja do 15. septembra, kada bivaju potučene. Kontranapad austrougarske vojske bio je silan i munjevit. U austrougarske ruke redom su padali gradovi sjeveroistočne Bosne: 16.augusta pao je Gradačac i Gračanica, 17. je zauzet i Lukavac, a 22. septembra bez borbe je zauzeta i Tuzla. U toku bitaka koje je do tada vodila u sjeverositočnoj Bosni, 20. divizija je izgubila 50 oficira i 1.500 vojnika
Pobjeda nad austrougarskom vojskom kod Tuzle 10. augusta 1878. godine, veliko je dostignuće onog sloja ljudi koji su se protivili ulasku BiH u austrougarske okvire. Tuzlaci su, na kraju krajeva, pokazali ogromnu želju i volju za odbranom svoje domovine.
Za Intelektualno.com priredio: Dino Hajdar
