Mustafa Gradaščević je historičar i političar iz Janje. Za Intelektualno govori o aktuelnim temama, s fokusom na položaj Bošnjaka u manjem bh. entitetu.
Razgovarao: Semir Krnjić
Intelektualno: Potpredsjednik ste Skupštine Grada Bijeljina. Dolazite iz povratničkog mjesta Janja. Kako sada živi povratničko stanovništvo?
Mustafa Gradaščević: Tako je. Ja sam potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina već drugi mandat. Što se tiče života povratničkog stanovništva u našoj Janji, ono je kao i u drugim povratničkim mjestima u manjem bh. entitetu, možda za nijansu kvalitetnije. Ovdje stanovništvo kao i prije rata, živi i bavi se poljoprivredom. Jedan dio ljudi se nakon povratka u Janju počeo baviti privatnim poslovima tako da danas imamo nekoliko firmi koje su moji sugrađani formirali nakon povratka u rodni kraj. Hvala Bogu, svake godine imamo veći broj zanatskih radnji, porodičnih firmi i biznisa. Stalnu i nesebičnu podršku u tom procesu pruža nam Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica. Treći izvor prihoda za naše stanovništvo su donacije rodbine, prijatelja, komšija. Ono donacija koje posljednjih godina pristižu uglavnom je namijenjeno za starije i bolesne. Zajedno sa mojim prijateljima okupljenim oko Stranke demokratske akcije i nekoliko nevladinih organizacija, trudim se da pomognem i život našim ljudima učinimo lakšim i podnošljivijim. Ne smijemo zaboraviti da živimo u manjem bh. entitetu i da naša prava nisu na stepenu na kakvom bi trebala biti. Postoje entitetske firme, javna preduzeća, u kojima ni danas ne radi ni jedan Bošnjak. Pitanje zapošljavanja je i dalje jedno od naših najvećih problema.
Intelektualno: Trend odlaska mladih ljudi se nastavlja. Kakva je trenutna situacija sa mladim ljudima u Vašem gradu?
Mustafa Gradaščević: Kao i u cijeloj državi, ni mi nismo izuzetak po pitanju odlaska mladih ljudi. To me posebno zabrinjava. Kao mlad čovjek koji svoju budućnost i perspektivu vidi u svojoj državi i neko ko je dio vlasti, brine me sve veći odlazak ljudi. Mi moramo raditi na tome da pronađemo i ponudimo alternativu mladim ljudima, koji žele da ostanu ovdje i žive kvalitetan život. Lično, imam osjećaj da ljudi sve manje odlaze zbog egzistencijalnih razloga, da je to sada manji razlog. Sve više ljudi odlazi zbog sigurnosti, zbog neuređenog pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, zbog neprestane produkcije kriza u svim segmentima bh. društva. Osjećam tu dio odgovornosti, moramo se više baviti ovom problematikom. Ono što me dodatno zabrinjava je činjenica da odlaze mladi i školovani ljudi. Bolno je gledati kako mlad i obrazovan kadar napušta domovinu.
Intelektualno: Po zanimanju ste profesor historije. Postoji izreka ‘Historija je učiteljica života’. Da li smo dovoljno naučili iz naše historije? Koliko mladi vole, žele i pamte našu bolnu prošlost?
Mustafa Gradaščević: Tako je. Završio sam studij historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Bojim se da mi u Bosni i Hercegovini nismo dovoljno naučili iz historije. Ne čitamo historijske fakte a, kada ih i čitamo to činimo površino, ne uzimajući poruku iz pročitanog. Bošnjaci bi trebali imati ovakav stav prema historijskoj nauci: Historija se piše, izučava, uči i pamti sa jednim osnovnim razlogom – da nam se ponovo u budućnosti ne bi ponovila. Plaši me naša pasivnost, to neuzimanje poruke i pouke. Ne mogu reći da mladi ne uče historiju. Samo ne znam uče li je dovoljno ispravno. Uče li iz pravih izvora, interpretiraju li neke događaje na pravi način. Relativiziraju li neke stvari. Bojim se da se među nama Bošnjacima, našim intelektualcima, kulturnim radnicima postoji jedan dio, ne svi, koji pokušava relativizirati neke stvari i događaje iz naše prošlosti. Mi koji se bavimo historijskom naukom, moramo dati veći doprinos u toj oblasti. Događaj se mora interpretirati na pravi način, baš onako kako se desilo, ne nekim relativiziranjem, poništavanjem, izjednačavanjem. Ja imam običaj reći da je relativiziranje majka zla. Zbog toga, zbog duplih standarda, zbog naknadne pameti nam se i dešavaju negativne stvari.
Intelektualno: Vaše prezime i porijeklo vuče korijene od Husein-kapetana Gradaščevića. Gradaščevići su uvijek voljeli zemlju. Kako domovinu, tako i rodnu zemlju i poljoprivredu. Da li smo svjesni blagodati rodne grude? Da li tu blagodat iskorištavamo na pravi način?
Mustafa Gradaščević: Moji preci su u drugoj polovini 19. stoljeća doselili iz Gradačca u Janju. Karakteristično je za Gradaščeviće da su najviše begovskih posjeda imali na području Bijeljine i Brčkog. Moj predak, moj čukunđed, zvao se Mehmed Gradaščević. Doselio je nakon gašenja Pokreta za autonomiju i onih kažnjeničkih bojni. Posebno poslije pogroma Omer-paše Latasa koji je skoro uništio bošnjačku inteligenciju. Meta su bile porodice koje su bile naklonjene Pokretu za autonomiju a među tim porodicama posebno mjesto je zauzimala porodica Gradaščević. Gradaščevići su uvijek voljeli Bosnu, bili uz Bosnu, njezinu samostalnost. Uvijek domoljubi i uvijek na pravoj strani. Ja se ponosim što pripadam toj porodici. Čast mi je što u skladu sa svojim mogućnostima mogu dati doprinos razvoju naše zemlje.
Intelektualno: Nećemo pogriješiti ako kažemo da mnogo volite poljoprivredu. Vaša porodica u Janji godinama se bavi poljoprivredom. Da li iskorištavamo zemlju na pravi način? Može li se danas živjeti od poljoprivrede?
Mustafa Gradaščević: Bojim se da nismo svjesni te blagodati. Nekada smo bez razloga nezadovoljni. U nekim svojim željama, zahtjevima, prohtjeva pretjerujemo. Stalno trčeći za većim željama i prohtjevima, zanemarujemo sreću. Nismo sretni. A sreća ne dolazi sa materijalnim. Dokaz za to su milioneri, bogataši… svega imaju, ali sreće ni na vidiku. Bojim se da danas ističemo previše lično i subjektivno, a zanemarujemo opšte i kolektivno. Sebe stavljamo u prvi plan, znate ono, ja, pa ja… Kod Bošnjaka je bilo izražena ta lijepa karakterna osobina, pomaganje drugog, nekad i na uštrb ličnog i sopstvenog. Valjda ova globalizacija koja guta sve pred sobom, uzima je i tu našu lijepu osobinu.Poruka mladima, a posebno onima koji su otišli van Bosne i Hercegovine ili koji u narednom periodu planiraju ići: Gdje god da bili, u bilo kojoj državi, gradu, meridijanu, sa ponosom ističite ko ste, šta ste, odakle ste, ko su vam preci, čiji ste nasljednici… Jer Bošnjak itekako ima čime da se ponosi i da hoda uzdigute glave i sa osmijehom na licu, po cijelome svijetu, jer smo drugima činili i činimo dobro, a nikad hvala Bogu nešto loše.
Drugi savjet za našu omladinu. Učite. Bogatite svoje znanje, svoje intelektualne kapacitete, usavršavajte se, nikad ne recite, e dosta mi je učenja I čitanja. Sve se može izgubiti, sve što je materijalno, ali znanje vam ne može niko uzeti, ono je uvijek i svugdje s vama.
Narod koji ima znanje nikad ne može biti potlačen, okupiran, porobljen… Još stari Latini su govorili – scientia potentia est. I jeste tako. Ko ima znanje ima i moć.
Treći savjet za našu omladinu. Nikad ne rušite mostove koji vode prema domovini. Nemojte biti ljuti i krvni na domovinu, zbog nekog političara, pojedinaca, stranke, itd. Ovo su prolazne kategorije, a Bosna i Hercegovina je do Sudnjeg dana. Nikad ne gledajte državu kroz pojedinaca, političari i stranke su zamjenjivi, ali država, domovina, nije.
I neka vam je uvijek na umu, da ste uvijek u svojoj domovini, svoji na svome.
Ono čime ste nezadovoljni mijenjate, ono što vas je natjeralo da idete mijenjate, borimo se zajedno protiv toga. Moja ruka je uvijek pružena za saradnju, i na dobrobit naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.
