Osmansko Carstvo je za vrijeme svog dugog postojanja vodilo veliki broj ratova i bitaka. Neke su bile uspješnije, neke nešto manje uspješne. Do vremena Sulejmana Veličanstvenog, to su u većoj mjeri bili ratovi za osvajanje i širenje Carstva. Međutim, nakon 16. stoljeća Osmanska država postepeno slabi, te su kasniji ratovi uglavnom bili odbrambenog karaktera. Vrijeme ove bitke spada u period uzdizanja moći Osmanskog Carstva. To je doba ekspanzije i širenja države. Ratovi osvajača sa Istoka su u velikoj mjeri, u ovom periodu, imali napadački karakter. Sama Mohačka bitka ne spada u red onih najvećih, kao naprimjer bitka za Carigrad, nije trajala dugo, nije bilo zvučno mjesto koje se osvaja, ali je jako bitna za posljedice koje je za sobom donijela. Možemo je posmatrati kao jednom bitnom karikom koja je dovela do ekspanzije Osmanskog Carstva.
Pred Mohačku bitku
Nakon što je završen rat sa Perzijom 1525. godine, sultan Sulejman Veličanstveni se odlučio za novi vojni poduhavat, koji je za cilj imao prodor u Panonsku niziju. Istaknutu ulogu u pripremanju planova za pohod imali su smederevski sandžakbeg Bali-beg Jahjapašić i bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg. Dana 23. aprila 1526. sultan Sulejman, sa svojom vojskom od 100.000 ljudi i 300 topova, je napustio Carigrad.
Veliki vezir Ibrahim-paša je poslan kao prethodnica. Njega je u Beogradu dočekao Beli-beg, te skupa kreću preko Save. U isto vrijeme iz Bosne sa svojim delijama kreće Gazi Husrev-beg. Tako je već 7. jula došlo do prvih sukoba, Bali-beg osvaja Slankamen, a samo dva dana poslije napadnut je i Petrovaradin. Odbrana tog grada je pala 28. jula. Za to vrijeme, Gazi Husrev-beg osvaja Mitrovicu, Raču, Grgurevce i Berkasovo. Prvog dana mjeseca augusta, Osmanlije osvajaju Ilok. Osmanlije su u Osijek stigli 6. augusta. Na rijeci su izgradili pontski most. S obzirom da je most bio uzak, zadnji vojnik je rijeku prešao 23. augusta.
Na drugoj strani, kralj Ludovik je napustio Budim 20.7.1526. godine. Pratila ga je velika neizvjesnost, jer je broj vojske bio mali i vojska se sakupljala jako sporo. Vojni logor su podigli na Mohačkom polju. Vrhovno zapovjedništvo dato je Krsti Frankapanu, ali do njegovog dolaska imenovan je katolički biskup Pavao Tomori. Međutim, u taboru je vladala velika nervoza. Ona se najviše manifestovala kroz raspravu na pitanje, da li se upuštati u rat bez Krste Frankapana. Jedan dio je bio svjestan brojnosti Osmanske vojske, dok drugi dio velikaša nije želio prepustiti slavu drugom vojskovođi u ruke.
Taktika i vojni položaj
Do bitke je došlo 29. augusta 1526. godine. Bitka je dobila naziv po Mohaču koje je bilo močvarno područje, gdje se sukob odigrao. Ono što su Ugri imali za cilj jeste da napadnu Osmanlije u što dužim redovima i da se na svim stranama u boj krene istovremeno. U prvi bojni red u dužoj liniji stavljena je pješadija. U srednu je stao Tomori, na lijevo krilo Petar Perenj, dok su na desnom stajali ban Franjo Baćan i Ivan Tah. Pješadija je dobila 80 topova. Ugarska, poljska i češka konjica je podijeljena u tri bojna reda, koji su vodili Tarcaj, Korlatkw, Trepka i Schlick. Iza njih je stajala kraljevska garda od hiljadu teško naoružanih konjanika. Oko kralja su se sakupili nadbiskup ostrogonski, biskupi zagrebački, velikovaradinski, pečuvski, njitranski, gjurski, vacki, srijemski i bosanski, te prepošt stolnobiogradski i palatin. Kralj je jahao oko četa sa palatinom Stjepanom Batorijem te ih bodrio i govorio kako boj ne odlučuje broj boraca, već njihova hrabrost.
Sultanova vojska je bila zaklonjena brežuljcima oko Udvarda. Sultan je također od ranog jutra, nakon jutarnje molitve, krenuo u raspoređivanje vojske. Naprijed je išao smederevski sandžakbeg Bali-beg sa 4.000 oklopnika kao prednja četa. Iza njega je išao Veliki vezir sa rumelijskim četama i 150 topova. Iza njega je beglerbeg anadolski Behram-paša sa svojom vojskom i drugom polovinom topova, te konačno sultan sa janičarima. Na začelju je bio bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg sa konjicom. Pred samu borbu Balibeg se sa 50.000 ljudi odvojio od ostale vojske i krenuo na zapad prema Nyaradu da bi s te pozicije zaobišao desno ugarsko krilo, ta da udari na protivnika sa boka. Sultan se podigao na uzvišenje odakle je mogao vidjeti protivničku vojsku.
Dalje na Budim
U jednom trenutku Osmanske prednje čete su se ukazale pred kršćanskom vojskom te uzviknuvši Bože pomozi puku Muhamedovu započeše bitku. Pavao Tomori i Petar Perenj su napali na prednju osmansku četu. Međutim, tada osmanka vojska napada s boka, te se ugarska vojska morala podijeliti. Drugi ugarski dio je uspio preuzeti inicijativu te dolaze do anadolske vojske na suprotnoj strani. Njihova ofanziva je bila toliko jaka da su pojedinci uspjeli da dođu čak i do janičara. Time je i sam sultan Sulejman Veličanstveni došao u opasnost. Ugri jesu uspjeli da bitku pomjere naprijed, ali nisu uzeli u obzir da su svojim približavanjem postali lahka meta topovima. Topovi su u tom trenutku ubijali veliki broj ugarskih vojnika. Da stvar za njih bude gora janičari su u isto vrijeme krenuli na njih svojim oružjem, a Balibeg ih je napao konjicom sa leđa i sa boka. Za sat i po borba se završila u korist Osmanske vojske.
Veliki broj ugarskih i hrvatskih vitezova je poginuo na Mohaču. Neki su pali u ropstvo, dok se jedan broj njih odlučio za bijeg. Među onima koji su poginuli bili su Pavao Tomori, primas Salkaj, đakovački biskup Jure, knez Juraj Zapolja i knez Matja Frankapan Slunjski. Poginuo je i mladi kralj Ljudevit, koji je u bijegu na ranjenom konju zapao u potok, gdje je ispustio dušu. Na Mohačkom polju poginulo je 20.000 kršćana. Pobjeda Osmanlija je ostvarena zahvaljući teškoj oklopnoj konjici, topovima i većoj pokretljivosti trupa. Sultan je nakon pobjede krenuo dalje na Budim.
Piše: Alen Borić
intelektualno.com
