Večeras u emisiji ”Stil života u islamu” ugostili smo mr. Admira Lisicu, historičara i Senadina Volodera urednika AKOS-a, sa kojima smo razgovarali o očuvanju identiteta i tradicije kao važnog segmenta svih nas gdje god da se nalazimo, piše Hayat.ba
Ramazan je jedna poseban mjesec i budi predivan osjećaj kod svih muslimana. Ovaj ramazan smo dočekali drugačije nego ranije, uz pandemiju koja nas je zahvatila.
Senadin Voloder kao urednik AKOS-a, često piše o svim ljepotama koje se kriju i tradicijskim vrijednostima koje posjeduje BiH, ali i pričama iz davnina koje su vezane za našu domovinu.
- Prije svega je priča o ramazanskom topu. Posljednjih godina zahvaljujući naporima gradske administracije, taj top se vratio u većinu gradova BiH. Ja sam istraživao njegovu historiju, odnosno njegovo prisustvo u široj regiji, tako da sam došao do zanimljivih podataka o obnavljaju historije, tradicije i prisustva ramazanskog topa u Crnoj Gori, gdje imamo top u Rožaju, Novom Pazaru, Prizrenu ali imaju i neki gradovi koji nisu obnovili tu tradiciju kao Skoplje. Dok na našem području top nije imao svoju kontinuiranost osim u Ljubuškom. Tamo je preživio 20-tak godina. Nažalost, tradicija u Ljubuškom je stala zbog jednog nesretnog slučaja. Ramazanski top, sada kod nas samo označava vrijeme iftara, međutim, prije je označavao i vrijeme Bajrama, čak i blagdane i drugih religija koje žive u BiH i šire. On je bio simbol slobode – kaže Voloder.
Danas, ljudi širom svijeta, uživo pucanje topa mogu gledati i na Hayat televiziji. Naš gost Admir Lisica, kao historičar mnogo priča o dijaspori, o ljudima koji žive van granica BiH i ljudima koji su spona sa svojom domovinom.
- Ja sam autor dvije knjige koje se bave bosanskohercegovačkom dijasporom, to su dva istraživačka djela koja sam ja napisao. Prvo djelo sam napisao na osnovu svog znanja na terenu, odnosno na osnovu mojih putovanja u preko 30 gradova širom Evrope. Imao sam priliku da se upoznam sa našim ljudima širom Sjedinjenih Američkih Država, Azije, Afrike i gdje god žive naši ljudi. Shvatio sam da oni vole BiH i mnogo su povezani. Ono što mogu istaći jeste da su širom Evrope i Amerike oni jako dobro organizirani putem naše Islamske zajednice – između ostalog, govori Lisica.
Dodaje, kako su se naši ljudi u dijaspori organizirali putem listova, različitih medija. Imamo taj jedan dobar časopis koji je svjednok jednog vremena pod nazivom ”Bosanski pogledi”, predvođeni od strane naših intelektualaca, poput Adila Zulfikarapašića.
- Mi neku našu migrantsku priču možemo vezati za 1878. godinu, tačnije za dešavanja koja su vezana za Belgijski kongres. Tada Bošnjaci nakon gubljenja veze sa Osmanskim carstvom masovno emigriraju prema Turskoj, SAD-u, a poslije toga i Evropi. To je jedan val iseljavanja koji je potrajao i tokom perioda Jugoslavije. Imali smo i političke migrante, evo spomenuti Teufik Velagić ili Adil Zulfikarpašić koji su zbog neslaganja sa tadašnjim komunističkim režimom bili primorani napustiti svoju domovinu. Nekoliko je faktora koji su načinili našu emigraciju, a posljednji je ovaj od 1992. do 1995. godine – ističe Lisica.
Ne smijemo zanemariti nove naraštaje koje se rađaju, odgajaju, obrazuju, u nekim drugim zapadnim civilizacijama. Sigurno je prirodno da se oni integrišu u društvo, ali da ne zaborave sebe i dio svog identiteta, počevši od njegovanja bosanskog jezika.
- Naš jezik, bosanski jezik je naš moral. Imamo jako lijepe primjere u domovinskim zemljama, odnosno u državama bivše Jugoslavije gdje su naše zajednice uspjele iskoristi zakonsko pravo i u različitim okolnostima uspjeli organizirati nastavu na bosanskom jeziku. U srbijanskom dijelu Sandžaka, uglavnom nastava na bosanskom jeziku je u punom kapacitetu, dok je nastava u Hrvatskoj, Makedoniji ili djelimično na Kosovu ili Crnoj Gori, određeni dijelovi bosanskog jezika se realizuju na bosanskom jeziku. Ovdje u Bosni i Hercegovini svjedočimo da program za najmlađe imamo u deficitu osim pozitivnih primjera poput vašeg kanala Hayatovci, mi imamo opciju da djeci pustimo program na engleskom, srpskom ili hrvatskom, što pokazuje da zadnjih 25-30 godina, nismo uspjeli ovdje gdje imamo slobodu izgraditi da djeca rastu uz bosanski jezik – kaže Voloder.
Ono što nas je kroz historiju povezivalo jeste ta ujedinjenost i takmičenje u dobru, pa i vakufi i brojna djela koja imamo kroz našu tradiciju.
- Dijaspora i domovina bez obzira na to koliko ih neko ili neki pokušavali razdvojiti su ujedinjeni. Mi imamo ujedinjavanje u dobru. Evo i tokom pandemije koju moramo spomenuti, vidjeli smo da dijaspora pomaže domovinskim zemljama. Što se tiče domovine i dijaspore izuzetno je važno govoriti i raditi na intelektualnom i medijskom vezivanju. Moramo potencirati naše ljude koji vole domovinu, a ne traže od nje ništa. A, odavde imamo često neke glasove “šta je meni domovina dala”. Mi se moramo zapitati šta smo mi dali domovini, a ne ona nama – ističe Lisica.
