Razgovarao: Amir Nesimović
Meho Travljanin rođen je u Sanskom Mostu, završio Opću gimnaziju u rodnom gradu, Fakultet Ekonomije i Menadžmenta na Tehničkom Univerzitetu u Berlinu. Od 2006. godine je član odbora, a od 2013. godine predsjednik Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu. Član je integracijskog savjeta države Berlin, od 2011. do 2016. godine, za zemlje Europe van EU. Član je i Konferencije o islamu Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova Njemačke. Bio je i sekretar sabora Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj od 2017. do 2021. godine. Takođe je i član mnogih foruma i učesnik brojnih inicijativa na polju integracije, dijaloga kultura i međuvjerskog razumijevanja. Za intelektualno.com razgovarali smo o današnjoj bošnjačkoj dijaspori u Njemačkoj, radu islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu i saznali da je nekada aktivna i razvijena grupa Pegida u Njemačkoj, danas ipak marginalizovana.
Intelektualno: Prošlo je 30 godina od agresije na Bosnu i Hercegovinu, taj vremenski period je doprinjeo da se i struktura BiH dijaspore izmjeni. Kakvo je zanimanje današnje bosanskohercegovačke omladine za doprinos zajednici Bosanaca u Njemačkoj, odnos prema matici i dešavanjima u njoj?
Travljanin: Omladina nema onih integracijskih izazova sa kojima su se njihovi roditelji u Njemačkoj susretali. To su većinom dobro obrazovani i društveno aktivni ljudi sa raznolikim angažmanom u društvu. Samouvjerni i veoma ostvareni u svom životu, koristeći sve mogućnosti ovoga društva za lični prosperitet. S tom pozadinom, mnogi žele pomoći “svojoj domovini”, jer osjećaju još uvijek svoj bosanski identitet i isti žive na sebi svojstven način, koji je evoluirao u ovoj kosmopolitskoj sredini. Pri tom mislim da je njihov identitet višedimenzionalan i slojevit, što nikako ne isključuje emotivnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom, čak naprotiv, mnogi kao poduzetnici, umjetnici, radnici ili intelektualci, žele doprinijeti boljitku prilika u BiH i to čine kroz razne forume, investicije u našoj domovini i svakojakim lobizmom u svojoj sredini djelovanja. Mnogi rade na istaknutim mjestima vladinih institucija, velikim kompanijama ili civilnom sektoru.
Intelektualno; Koja je uloga Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu u organizaciji društvenog života Bošnjaka? Da li postoje projetki koji se tiču obrazovanja?
Travljanin: Islamski kulturni centar Bošnjaka u Berlinu je evo preko 30 godina katalizator pozitivnih vrijednosti i podupirač svakojakog razvoja naših ljudi. Većina nas je došla kao prognanici, protjerani sa svojih ognjišta, doživjeli agresiju i veoma traumatično iskustvo rata, te kao takvi našli utočište u Berlinu i u Islamskom kulturnom centru, koji je u to vrijeme pružio svesrdnu moguću podršku našim ljudima da se snađu u novoj sredini. Duhovna podrška je bila prijeko potrebna, da se nagomilano traumatično iskustvo ima gdje iskazati i preraditi. Sarađivali smo sa mnogim institucijama i vjerskim zajednicama, koji su tad pomagali našim ljudima, koji su kao izbjeglice došli u Berlin. Njemačka je naša prijateljska zemlja i ne smijemo zaboraviti, da su oko 500.000 ljudi primili u toku agresije na BiH i pružili im utočište.
Vremenom se izazovi i potrebe mijenjaju, shodno tome, nužno je ponuditi adekvatan sadržaj raznim grupama koje dolaze u naš Centar, djeca, omladina, žene, starije osobe, odnosi sa javnošću, rekerativni i humanitarni sadržaji, ali i prije svega edukativni, kroz mekteb, predavanja, promocije knjiga i podršku radu Bosanske dopunske škole, gdje naša djeca imaju mogućnost učenja maternjeg bosanskog jezika. Jako nam je bilo bitno da nam se djeca školuju. Samo kroz obrazovanje je moguć društveni uspon i pristup elitnim grupama. Danas imamo mnoge takve, kojima smo na tom putu bili podrška.
Intelektualno: Kakva je saradnja Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu sa drugim vjerskim organizacijama, da li ima zajedničkih projekata?
Travljanin: Saradnja sa drugim zajednicama je intezivna i postojana. Od samih početaka smo otvoreno sarađivali sa Crkvama i drugim vjerskim zajednicama, koje su nam pomagali u našem radu i sa kojima smo iznijeli razne projekte interreligijske saradnje i međusobnog upoznavnja kroz sesije, forume, radionice, izložbe, zajedničke susrete, naročito je to izraženo u ramazanu. Žao mi je što je saradnja među vjerskim zajednicama naših naroda iz BiH nedostatna, koja se svodi na čestitanje praznika elektronskom poštom i rijetkim srdačnim pojedinačnim susretima. Mislim da bi se tu moglo više uraditi, kako bi doprinijeli boljem razumijevanju naših ljudi u dijaspori, što bi imalo i pozitivan uticaj na prilike u BiH.
Intelektualno: Bosanski muslimani imaju svoj evropski identitet, da li je to pomoglo da se lakše asimiliraju i u njemačko društvo? Npr. poznato je da su neke druge zajednice imale velikih problema vezanih za integraciju i asimilaciju.
Travljanin: To je činjenica, naši ljudi nemaju tzv. integracijske barijere u pogledu lakše asimilacije, mada to može biti i prednost i mana. Lakše i brže se “odričemo” svoga, prije svega jezika. U trećoj i četvrtoj generaciji, bosanski jezik naše djece je oskudan i ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji među sobom samima. Bojim se da ih “maternjem jeziku” moramo podučavati kao stranom. Međutim, kada je naša uloga u dijalogu u pitanju, dolazi do izražaja naša evropska snalažljivost i sama po sebi podrazumijevajuća bosanska šarolikost te lakše prihvatanje drugog i drugačijeg. Veće islamske zajednice u Njemačkoj, prije svega turske i arapske, imaju drugačija iskustva i sasvim prirodno mogu nastupati sa većim zahtjevima za svoje zajednice. Mi smo ipak skloniji konformizmu i olako prihvatamo nametnuta rješenja, prije svega državnih struktura, što svakako proizilazi iz naše historije. Potrebno nam je ipak da budemo u stanju, da u budućnosti jasno definiramo svoje potrebe u radu i iste aktivno artikulišemo naspram svih relevantnih struktura u našem društvu.
Npr. u Berlinu žene sa hidžabom ne mogu predavati u javnim školama do 10. razreda, niti biti sudije ili državni tužioci u sudstvu, što je, prema aktuelnom zakonu o “neutralnosti” ipak diskriminirajuće. Nisam primjetio da se među nama diže glas protiv ovoga, uglavnom se za ta “naša” prava bore druge islamske zajednice. Mi još nismo, nažalost spremni, da učestvujemo u ovakvim debatama. Vrlo mali broj ljudi u našoj zajendici je spreman za javni diskurs. To nam je izazov u budućem vremenu, da svrsishodno artikulišemo svoje potrebe i iste svrsishodno komuniciramo.
Intelektualno: koji su ustvari faktori uspješne integracije, da li je dovoljno poznavanje jezika i poštovanje njemačkog zakona?
Travljanin: Jezik i poštovanje zakona je prisutno kod 99 % muslimana, čak šta više, mnogi su slobodniji u življenju svoje vjere negoli u svojoj domovini. Mislim da je pitanje inkluzije relevantnije od same integracije. Moja generacija je apsolutno integrisana u ovo društvo, tu smo socijalizirani, školovani, vrlo mali broj naših ljudi živi od pomoći države. Pitanje je definisanja društva kao takvog, šta je biti Nijemac ili šta je njemačko? Jesam li ja sa svojim imenom i prezimenom Nijemac, jer imam pasoš ove države, i da li Njemačka sebi može priuštiti bilo kakav vid diskriminacije ljudi sa migracijskom pozadinom, jer je na njih upućena, kako pokazuju ekonomski pokazatelji. Da bi održali nivo privrednog rasta, nužno je omogućiti lakšu migraciju i boriti se za najbolje “glave”. Trenutno imamo dosta doživljenih “etiketiranja” u našem društvu od samog definisanja “Nijemac sa migracijskom pozadinom”, do lošijih mogućnosti na tržišu rada, dobijanja stanova i ponajbitnije, na ključnim pozicijama u politici, privredi, civilnom sektoru i drugdje, malo je ljudi sa ne-njemačkim imenom i prezimenom prisutno. Naša fizička vidljivost u eltinim krugovima je itekako potrebna za cjelodruštvenu prihvatljivost.
To je debata koja traje u Njemačkoj. U metropoli poput Berlina, prilike su povoljnije i drugačije, za razliku od manjih sredina, što je sigurno svugdje u svijetu slučaj.
Intelektualno: Kakvo je stanje danas sa grupom PEGIDA u Njemačkoj? Da li imaju aktivnosti i kakvo je raspoloženje društva u Njemačkoj danas prema ovoj grupi?
Travljanin: To je grupa ljudi u Istočnoj Njemačkoj, koja je nakon 2015. godine i vala izbjeglica iz Sirije, nastala kao inicijativa “borbe protiv islamizacije Njemačke i Europe”. Upravo takvi zaboravljaju nas, muslimane u Europi i sam uticaj Islama na Europu. To je ipak marginalna grupa, koja je usljed i korone i aktuelnih političkih dešavanja na istoku Europe, ipak potisnuta iz javnog prostora. Pošto je i sama kao takva ipak i rusofilna, tako da se ne uklapa u današnje široko antirusko rapsoloženje u Njemačkoj i Europi. Istočna Njemačka još uvijek nije u potpunosti sebe shvatila kao integralni, prije svega vrijednosni, dio Njemačke, ljudi još uvijek osjećaju inferiornost naspram “Zapada” te smatraju da njihov “životni doprinos” nije dovoljno u društvu naglašen, unatoč što su živjeli i radili u “diktaturi” DDR (bivša Istočna Njemačka), što je sveprisutan narativ u zapadnoj Njemačkoj. U takvoj situaciji se pribjegava jednostavnim rješenjima i političkim krajnostima, što se i na izborima vidi, da upravo tu desničarske stranke imaju najveću podršku. Signifkantan je nedostatak I istočnih Nijemaca na javnim funkcijama i predvodnicima velikih preduzeća. Skoro nijedna velika firma nema sjedište u istočnoj Njemačkoj. Uz to su plate i penzije ipak dosta manje u ovom dijelu Njemačke.
Tema islam i muslimani tu dođu kao jednostavno rješenje “dežurnog krivca” za lične neprilike, mada muslimana tu skoro da i nema. Ali je žalosno, da kao muslimani, nismo u mogućnosti da postavljamo svoje narative i isto svrsishodno sankcionišemo kao govor mržnje i kesonofobiju. Jer bi se takve pošasti prema drugima, itekako drugačije vrednovlae u javnom prostoru. Do nas je.