U Briselu 17. decembra 1992. godine, održano je zasjedanje Vijeća NATO-a na kojem su Jugoslavenska armija, jugoslavensko vodstvo i bosanski Srbi optuženi za etničko čišćenje, povrede ljudskih prava, mučenja, ubistva, silovanja, otmice, uništavanje vjerskih objekata i ostale postupke koje su imale za cilj stvaranje etničkih čistih teritorija. Međutim, povrede humanitarnih prava su ostale samo na verbalnom osuđivanju, bez konkretnog djelovanja međunarodne zajednice. Takva praksa nastavila se tokom čitavog perioda agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a neodlučnost „velikih sila“ najjasnije se očitovala nedjelovanjem prilikom stezanja obruča oko Srebrenice 1995. godine.
Na početku 1993. godine komandant Zaštitnih snaga UNPROFOR-a, general Filip Morijon posjetio je Srebrenicu, te je naglasio da je grad pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN). Vijeće sigurnosti UN-a je 16. aprila 1993 usvojilo rezoluciju o Srebrenici, u kojoj je od Vojske Republike Srpske zahtijevano da odmah obustave ratna djelovanja i vojne aktivnosti, te Srebrenicu i njenu okolinu tretiraju kao “sigurnosnu zonu”, a to je značilo da je ovaj grad slobodan od svih vojnih oružanih napada ili drugih neprijateljstava. Sama uspostava takozvane „sigurne zone“ signalizirala je podijeljenu i neodlučnu volju međunarodne zajednice. Ovo je značilo da su zapadni lideri tog vremena bili skloni zadržati raseljene osobe unutar zemlje porijekla, te time izbjeći potrebu za skupom humanitarnom pomoći i političkom reakcijom. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kršena je svakog dana, jer su stanovnici Srebrenice živjeli u strahu i bez potrebnih sredstava za život.
Treći nizozemski bataljon, Dutchbat-3, je preuzeo dužnost od Dutchbata-2, 18. januara 1995. godine. Nakon toga, jedinice Vojske Republike Srpske, zakoračile su u Srebrenicu i zauzele nove položaje. Niko se tada nije osvrtao na molbe Vlade Republike Bosne i Hercegovine upućene UNPROFOR-u da se ponovno uspostavi “status quo ante.” Ubrzo nakon toga, Vlada RS-a, donijela je odluku da se izvrši pritisak na “sigurne zone” u Istočnoj Bosni. Mehanizmi pomoću koji su svoje zamisli sproveli u djelo, bilo je ograničavanje kretanja snaga UN-a, a posebno konvoja za njihovu opskrbu. Ograničenja količine goriva, municije i namirnica koje su se mogle slati snagama UN-a, ozbiljno su narušila njihovu sposobnost da djelotvorno nadgledaju aktivnosti u “sigurnosnoj zoni”. Humanitarne zalihe su tek sporadično stizale u enklavu, te su uzrokovali situaciju koju je diplomata Diego Arria opisao kao „otvoreni zatvor“.
U maju i junu 1995., potvrdilo se koliko je status vojnika UNPROFOR-a u Republici Bosni i Hercegovini bio nejasno definiran. Specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN-a Butrosa Galija, Jasuši Akaši, uputio je pismo Radovanu Karadžiću u kojem ga je uvjeravao kako će “mirovne snage za izvođenje operacija” djelovati u skladu sa postojećim pravilima postupanja propisanim za snage za održavanje mira. Madeleine Albright javno je osudila pismo, a ambasadorka Olbrajt je na to objavila priopćenje u kojemu je “kao duboko neprimjerene” osudila “metodu, odabir trenutka i sadržaj pisma”. Francuska, Velika Britanija i Rusija, činile su sve da onemoguće djelovanje NATO-a. Ove države su insistirale na pregovorima, što je značilo odobravanje teritorijalnih osvajanja koja je vršila Vojska RS.
U trenutcima kada se general Smit snažno zalagao za zračne udare, na područja koja su bila pod kontrolom bosanskih Srba, general Žanvije se tome suprotstavljao, smatrajući da bosanskohercegovački Srbi “žele promijeniti svoje ponašanje i postati dobri sagovornici”. U sedmicama koje su uslijedile nakon 4. juna 1995. generalni sekretar UN-a Gali je uskratio generalu Smitu da zatraži zračne udare, kazavši da će sve buduće odluke o vojnoj intervenciji donositi on lično u Njujorku.
Sredinom juna 1995. godine, predstavnici “velikih sila” su održali sastanak sa Slobodanom Miloševićem. Na istom sastanku, predsjednik Širak, obećao je Miloševiću da se zračni napadi na srpske položaje neće desiti, te je dodao da je ovaj prijedlog podržan i od strane predsjednika Klintona.
Da su predstavnici međunarodne zajednice znali na kojim položajima je Vojska Republike Srpske, a u kakvom stanju se nalazi “sigurna zona” svjedoče snimci, koje su uradili Američki avioni U2. Na snimcima se vidi premještaj i grupiranje tenkova i srpskih postrojbi oko Srebrenice. Isti su predani general Žanvijeu, koji je ove podatke držao u najvećoj tajnosti. U ovo vrijeme Jasuši Akaši se odmarao na dalmatinskoj obali, a polovica njegovog štaba je, uoči ofanzive Vojske RS-a naglo otputovala na odmor.
Nizozemski bataljon se tada suočio sa najtežim napadom na enklavu te su obavijestili, Štab sektora Sjeveroistok u Tuzli i Komandu UNPROFOR-a u Sarajevu. Kao odgovor na direktan napad na osmatračnicu “Foxtrot” nizozemski komandant je usmeno zatražio neposrednu zračnu podršku od zamjenika komandanta sektora Sjeveroistok, što je bilo proslijeđeno Štabu UNPROFOR-a u Sarajevu. Međutim, zahtjev je odbijen sa obrazloženjem da još nisu bili zadovoljeni kriteriji komandanta UNPROFOR-a o upotrebi zračnih snaga.
Tokom cijelog 9. jula komandant UNPROFOR-a u Zagrebu, bio je obavještavan o dešavanjima u Srebrenici, te je zahtijevao da se prikupe informacije u slučaju potrebe zračne podrške. Također, nazvao je generala Zdravka Tolimira kojem je saopštio da je Vojska RS-a prodrla 4 km u enklavu i da se nalazi samo jedan kilometar od centra grada. Smatrajući da je to predstavljalo napad na “sigurnosnu zonu” i da će UNPROFOR biti prisiljen da je brani svim sredstvima, naveo je da je Vojska RS-a jedina strana koja koristi teško naoružanje i da je direktno napala “sigurnosnu zonu”. Dalje, uputio je zahtjev da se Vojska RS-a povuče na ranije linije fronta u roku od dva sata, a ukoliko to ne učini, UNPROFOR će morati da odgovori svim raspoloživim sredstvima. U isto vrijeme, postignut je dogovor da avioni NATO-a budu na raspolaganju od 6 sati narednog jutra, da bi odgovorili na zahtjev za neposrednu zračnu podršku. U međuvremenu, dok su se pripremali angažmani za neposrednu zračnu podršku, komandant nizozemskog bataljona, koji je ranije bio za njenu primjenu, je promijenio mišljenje, smatrajući da zračna podrška nije ostvariva.
Dva dana kasnije, obavljen je razgovor između nizozemskog bataljona i Sektora Sjeveroistok u 4 sata ujutru, te je potvrđeno da je markirano 40 ciljeva i da će avioni biti iznad Srebrenice u 6 sati i 50 minuta. Kako se to nije desilo, u narednom razgovoru šef operacije za Sjeveroistok je rekao kako ne postoji ni jedna evidencija da su traženi bilo kakvi zračni udari. Nizozemski bataljon je ponovo proslijedio zahtjev za zračnu podršku u 7 sati i 45 minuta. Ova konfuzija trajala je do 10 sati. U narednom razgovoru, obećano je nizozemskom bataljonu da će avioni biti na raspolaganju u 14 sati.
Jedinice Vojske RS-a su ulazile u grad, nailazeći na mali ili nikakav otpor od UNPROFOR-a. Do tada, najmanje tri, a vjerovatno i pet zahtjeva za zračnom podrškom nizozemskom bataljonu je odbijeno na raznim nivoima u sistemu komandovanja UN-a. Nizozemski bataljon nije ispalio ni jedan hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga. Oko 14 sati i 40 minuta tek su dvije bombe iz aviona pogodila dva agresorska vozila, nakon čega je Štab RS-a poslao poruku nizozemskom bataljonu da će granatirati vojnu bazu i da će pobiti nizozemske vojnike koje su držali kao taoce, ako NATO nastavi zračne napade. Nakon toga, nizozemsko Ministarstvo odbrane je tražilo da se isti obustave. Srbima su “velike sile” dale zeleno svjetlo da zauzmu enklavu.
Za Intelektualno.com: Alen Borić
