Uz Alhambru i Generalife u Granadi, Abd al-Rahmanovu džamiju u Kordobi, te Alkazar u Sevilji, Medina al-Zahra upotpunjuje sliku o kulturnoj baštini El-Endelusa na Pirinijskom poluostrvu. Smatra se autohtonim projektom, jer nema karakteristiku palata i drugih urbanih sredina sa istoka, posebno onih koje su gradili Abasidi.
U početku je sjedište Kordopskog halifata bilo u Alkazaru, u neposrednoj Abdurahmanove džamije u Kordobi. Budući da je Abd al-Rahman III en-Nasir (891-961), emir i prvi halifa Kordobe želio da izgradi svoj vlastiti centar moći, iz kojeg će upravljati halifatom, odlučio je da u podnožje brda Jabal al-Arus izgradi Medina al-Zahru. Udaljena je šest kilometara od centra Kordobe. Prva faza gradnje trajala je od 936. do 940. godine. Imala je površinu od 112 hektara i bila naljepši i najluksuzniji grad Endelusa. Činile su je dvorane za prijeme, rezidencije, prostorije uprave, vojne kasarne, kupke, džamija, vrtovi i parkovi zasađeni palmama i čempresima…
Radionice za izradu skupocjenih tekstila bile su smještene u okolnim zidinama palate, a paviljoni u baštama bili su namijenjeni za boravak otmenih gostiju. Rukovođenje ovim projektom bilo je povjereno princu, prestolonasljedniku al-Hakemu.
Različiti stilovi ukrašavanja
Abd al-Rahman je mnoge majstore i zanatlije dao dovesti iz inostranstva, prije svega iz orijentalnih država. Car u Konstantinopolju s kojim je halifa njegovao dobre odnose, poslao je brojne zanatlije i rijetke materijale. Čak iz neprijateljskog, fatimijskog Kartaga dolazili su vrijedi materijali poput mramornih ploča i stubova. Rijetke materijale Abd al-Rahman je nabavljao iz svih krajeva svijeta bez obzira na velike troškove. Za vrijeme gradnje radovi su uzimali trećinu ukupnih državnih prihoda. U raritete su spadale i rijetke vrste ptica, koje su krasile Abd al-Rahmanov ptičarnik, po uzoru na Abasije u Bagdadu. Različiti uticaji su se odrazili na samo uređenje palate, koje je bila kombinacija različitih stilova gradnje. U Medina Al Zahri nalazilo se mnogo keramičkih predmeta koji su doneseni iz Mezopotamije, ali i iz Bizantije koja je pored kermaike bila zastupljena i u mozaicima. Grad je bio poznat po svojoj naprednoj civilizaciji, te bogato ukrašenim zidovima, podovima i stropovima.
Pokazivanje moći u odnosu na Fatimide
Izgradnjom ovog veličanstvenog grada, Abd al-Rahman III želio je pokazati moć u odnosu na Fatimide (vode porijeklo od Fatime, najmlađe kćerke posljednjeg božijeg poslanika Muhameda a.s.) i Abaside (vode porijeklo od Poslanikovog a.s. najmlađeg amidže Ibn Abasa Mutaliba). Godine 945. Abd al-Rahman III smjestio se sa svojim dvorom u Medina al-Zahru, bez obzira što ona nije bila dovršena. Dodatno je proširena u periodu od 961. do 976. godine, za vrijeme vladavine Al Hakama II (915.-976.), sina Abd al-Rahmana III. Prema legendi Abd al-Rahman III en-Nasir imao je više žena, a najdraža mu je bila al-Zahra. Na dar joj je izgradio je grad sa fontanama, vrtovima i parkovima, te ga nazvao Madina al-Zahra (Blistavi grad).
Muzej i arheološko nalazište Medina al-Zahra
Obilazak ovog kompleksa podijeljen je u dva dijela. Prvo se obilazi Muzej u kojem su izloženi eksponati pronađeni iskopavanjem arheološkog nalazišta, udaljenom svega dva kilometra od Muzeja. Tu se između ostalog mogu pronaći vrijedni eksponati kao što su ostaci mihraba i trijema, razno posuđe, novac, vazne, ćupovi i drugi ukrasi, te mnogobrojni predmeti iz svakodnevnog života.
Nakon obilaska Muzeja, svakih 30 minuta autobus vozi u podnožje brda Jabal al-Arus, odnosno na mjesto odakle se nakon izgradnje 940. godine, pa sve do 1011. godine upravljalo halifatom. Dolaskom na ulaznu kapiju možemo uživati u pogledu na nekadašnji Blistavi grad, koji je spoj čežnje, prošlosti i sadašnjosti.
Počinjemo se spuštati u pravcu Dar al-Junda, za koji se predpostavlja da je bio kasarna. Prema navodima Ibb Hajjana, jednog upravnika Kordobe ovdje se 962. godine odigrao historijski sastanak Abd al-Rahman III sa kraljem Leona, Ordonjom IV. On je stigao sa svojom pratnjom do gornje kapije. Stražari, odjeveni u svoje paradne uniforme dočekali su Kralja i sproveli ga do rezidencije za goste. Nakon što je stigao do Dar al-Junda, zamoljen je da se spusti sa konja. Tu se neko vrijeme odmarao, a nakon toga nastavio pješačiti do druge dvorane gdje ga je čekao halifa Abd al-Rahman III.
Medina al-Zahru su pored brojnih gostiju sa istoka i kralja Ordonjoa IV, posjetili Sančo I, također kralj Leona, poslanici iz Vatikana, grof Barcelone, predstavnik bizantskog cara Ivana I Cimiska…
Ostaci Aljama džamije
Najimpresivniji dio grada bila je Džafarova kuća. Smatra se da nosi naziv po premijeru (hayib) Džafaru al-Siqlabiu. Njena arhitektonska struktura sastoji se od gostioniske i privatne sobe, te službenih prostorija. Danas su sačuvani lukovi ulaznih vrata, koje krase cvijetni ukrasi. Trenutno se vrši njena restauracija. Zapadno od Džafarove kuće je Dar al-Mulk (Kraljevska kuća sa bazenom). Smatra se da je u njoj živjeo Abd al-Rahman III. Poslije se spominje kao rezidencija njegovog sina al-Hakama II (915.-976.).
Najraskošniji dio Medina al-Zahre je Salon Rico ili dvorana Abd al-Rahmana III, koja se ističe svojom impresivnom ljepotom. I danas ona posjetiocima pruža neubičajen prizor. To je jedini dio grada, koji je u potpunosti obnovljen s orginalnim ornamentima i danas pruža uvid u smisao i ljepotu onih koji su osmislili izgraditi ovaj spomenik, koji je sigurno jedan od najljepših u svojoj epohi. Tu su i ruševine Aljama džamije. Za razliku od džamije u Kordobi, mihrab je pravilno usmjeren prema Meki. Džamiju je gradilo hiljadu radnika i izgrađena je za 48 dana.
Donji dio grada koristio se za šetnje i smještaj običnog stanovništva. Također u jednom dijelu bili su smješteni konji, koji su u svakom trenutku bili spremni za odbranu, u slučaju neprijateljskih napada.
Ukupno gradnja je trajala gotovo dvadeset godina, a grad je postojao nešto više od sedamdeset godina. Potpuno su ga opustošili berberski vojnici početkom 11. stoljeća. Danas se mogu obići njegove ruševine koje su otkrivene početkom 20. stoljeća.
Medina al-Zahra bila je kandidat Španije za 2017. godinu, za uspis u UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, a godinu poslije, odnosno 1. jula tekuće godine, na 42. zasjedanju skupštine UNESCO-a uvrštena je na listu svjestke kulturne baštine.
Putovao, fotografisao i zapisao: Adis Tanović
