Krajem 1937. godine, tokom perioda od šest nedjelja, carske japanske armijske snage brutalno su ubile stotine hiljada ljudi , uključujući i vojnike i civile, u kineskom gradu Nanking. Zastrašujući događaji poznati su kao „Masakr u Nankingu“ ili „Silovanje Nankinga“, jer je između 20 000 i 80 000 žena seksualno zlostavljano. Nanking, tada glavni grad nacionalističke Kine, ostao je u ruševinama, a trebala su desetljeća da se grad i njegovi građani oporave od divljačkih napada.
„Velika ekonomska kriza“ ili „Velika depresija“ tokom 30tih godina 20. stoljeća pogodila je i Japan. U Zemlji izlazećeg sunca smatrali su da će teritorijalna ekspanzija i novi resursi kojima je ova zemlja oskudijevala donijeti ekonomsko okrjepljenje. Osvajanje Mandžurije i formiranje satelitske države na tom području 1932. godine nije bilo dovoljno. Japanci su smatrali da je neophodno nastaviti sa osvajačkim pohodima koji se nastavljaju 1937. godine.
Nakon prethodnog osvajanja Pekinga i Šangaja slijedaća meta japanskih snaga i njihovih kineski kolaboracionista bio je Nanking. Moral branitelja grada bio je na niskom nivou. Mnogi su smatrali da je osvajač isuviše snažan. Nacionalistički vođa Chiang Kai-Shek naredio povlačenje gotovo svih službenih kineskih trupa, povjeravajući odbranu neregularnim formacijama. Chiang je također naredio da se grad drži po svaku cijenu i zabranio je službenu evakuaciju građana. Mnogi su zanemarili ovu zapovijed i pobjegli, ali ostatak je prepušten na milost neprijatelja.
Mala grupa zapadnih privrednika i misionara formira Međunarodni komitet za Nanking sigurnosnu zonu, te pokušava uspostaviti neutralno područje grada koje bi se pružalo utočište građanima Nankinga. Sigurnosna zona, otvorena u novembru 1937. godine, bila je otprilike veličine Centralnog parka u Njujorku i sastojala se od više desetina malih izbjegličkih kampova. Kineska vlada je 1. decembra odustala od Nankinga, ostavljajući gradu u ruke Međunarodnog komiteteta.
Nanking je do 8. decembra došao u potpuno okruženje. Narednog dana japanska vojska izdaje proglas koji braniteljima nudi samo dvije opcije: predaja ili uništenje. Zapovjednik odbrane grada predaje grad, a iz njega bježi 12. decembra. Sutradan prve japanske trupe ulaze u grad. Počinje pakao.
Kineske vojnike, njih na hiljade, Japanci su progonili, ubili i ostavili u masovnim grobnicama. Masakrirane su cijele porodice, a čak su starije osobe i novorođenčad bile na meti za pogubljenje, dok su desetine hiljada žena silovane. Mnoga tijela nisu dospjela ni u masovne grobnice, već su ostavljena da trunu na ulicama. Odlučni da unište grad, Japanci su opljačkali i spalili najmanje jednu trećinu zgrada.
Međunarodni vojni sud za Daleki istok procijenio je da je 20.000 žena, uključujući djecu i starije osobe, silovano tokom okupacije. Veliki broj silovanja japanski vojnici su vršili sistematski, dok su išli od vrata do vrata, tražeći djevojke, pri čemu su mnoge žene bile zarobljene i silovane. Ni djeca nisu bila izuzeta.
Velečasni James M. McCallum je u svom dnevniku 19. decembra 1937. godine napisao:
„Ne znam gdje da završim. Nikada nisam čuo ili pročitao o takvoj brutalnosti. Silovanje! Silovanje! Silovanje! Procjenjujemo najmanje 1.000 slučajeva (silovanja) noću i mnogo po danu. U slučaju otpora ili bilo čega što se čini kao neodobravanje, dolazi do uboda bajonetom ili metka … Ljudi su histerični … Žene se odvoze svako jutro, popodne i navečer. Čini se da je cijela japanska vojska slobodna ići i dolaziti kako želi i raditi što god želi.“
Prema podacima Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok u Nanjingu i okolini tokom prvih šest sedmica japanske okupacije stradalo je do 200.000 ljudi. O tim procjenama govore i podaci pogrebnih društava i drugih organizacija, koji svjedoče o preko 155 000 ukopanih tijela. Ovi podaci ne uzimaju u obzir one osobe čija su tijela uništena spaljivanjem, utapanjem ili drugim metodama ili čija su tijela završila u masovnim grobnicama.
Za Intelektualno.com priredio: Faris Marukić
