Nijemci i Sovjeti su 1939. godine potpisali pakt o nenapadanju gdje su dogovorili zajedničku invaziju na Poljsku. Poljski se narod žestoko borio da zaštiti svoju zemlju, ali oni nisu bili u mogućnosti oduprijeti se dvjema supersilama koje su zemlju napadale sa istoka i zapada. Između aprila i maja 1940. godine, tajna policija Sovjetskog Saveza – NKVD – počinila je seriju pogubljenja usmjerena na poljske vojne oficire i školovane Poljake. Ideja Sovjetskih vlasti bila je da će kroz eliminaciju eminentnih Poljaka, posebno intelektualaca, lakše uspostaviti vlast nad istočnim dijelom Poljske.
Ubistva su se desila na više mjesta, ali taj događaj postao je poznat kao Masakr u Katinskoj šumi, jer su tamo masovne grobnice bile prve otkrivene. Šef NKVD-a Lavrentiys Beria, idejni tvorac ovog zlodjela,vjerovao je da će biti korisno ubiti sve zarobljene poljske oficire i ostale koji su sovjetskom okupacijom smatrani opasnim. Plan su tada odobrili Staljin i Politbiro Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ukupno je pogubljeno oko 22.000 ljudi, uključujući oko 8.000 zarobljenih vojnih oficira, 6.000 policajaca, a ostatak je pripadao poljskoj inteligenciji poput zvaničnika, vlasnika fabrika, pravnika, sveštenika, vlasnika zemljišta, umjetnika, naučnika i obavještajnih agenata.
Na saznanje o ovom zločinu, Poljska vlada u egzilu, sa sjedištem u Londonu zatražila je istragu od strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Kao odgovor, Sovjetski Savez je negirao odgovornost i tvrdio da su pogubljenja počinili njemački vojnici 1941. godine.
Zarobljenici su navodno zadržani i ispitivani u periodu od oktobra 1939. do februara 1940. godine. Većina zarobljenih vjerovala je da će uskoro biti pušteni na slobodu. Svako ispitivanje pokazalo se kao pitanje života i smrt. Veliki broj Poljaka, nakon ispitivanja, je proglašen za nacionalistu ili kontrarevolucionara. Sve osobe kome su nove sovjetske vlasti dodijelile takvu etiketu morale su biti pogubljene. Oni koji uspjeli izbjeći masakre u Katinskoj šumi, ćivote su gubili na drugim lokacijama. Smatra se da su ubojstva počinjena upotrebom njemačkog oružja jer je ono bilo efikasnije, ali i da bi se kasnije Nijemci mogli okriviti za ovo zlodjelo, što je Sovjetski Savez uporno i činio do 1990. godine. Dokumenti koji su dokazivali sovjetsku krivnju bili su sakriveni u strogo tajnim arhivima Politbiroa i svaka je sovjetska vlada, sve do Gorbačova, odbijala priznati da takvi dokumenti postoje.
Eshumacije grobnica doprinijele su dokazivanju ovog zločina. Međutim, nije se pokazalo mogućim identificirati sve skeletne ostatke u tri masovne grobnice, niti da se uspostave konačni spiskovi svih Poljaka koji u tom periodu nestali. Povrh toga, sva mjesta pokopa žrtava povezanih s masakrom 1940. godine u Ukrajini i Bjelorusiji još uvijek nisu otkrivena, dok imena ubijenih u Bjelorusiji ostaju još dijelom neutvrđena. Samo u mjestu Pyatykhatky (Ukrajina) pokopana su tijela oko 4300 poljskih oficira i činovnika. Velika većina nalogodavaca, oficira i osoba koje su vodeći izvršitelji masakra nisu više živi i nikada neće odgovarati za svoja zlodjela. Imena osoba koje su sudjelovale u čuvanju, transportu i sprovođenju žrtava do mjesta egzekucije nisu ostala zabilježena.
Za Intelektualno.com priredio: Faris Marukić
