Period izgradnje Versajskog sistema (1919-1922), kao i period njegovog učvršćenja (1922-1925), karakteriše stalni napor europske diplomatije uložen u pitanje garancija teritorijalnog statusa quo, garancija za suzbijanje revanšizma i revizionizma Njemačke i ostalih pobijeđenih država u Prvom svjetskom ratu, kao i garancija protiv širenja boljševizma. Pokušaju izgrađivanja garantnih sistema između sila pobjednica i malih država koje su ratovale na strani Antante u svjetskom sukobu, kao i sistemi garancija kolektivne bezbjednosti u okviru Društva naroda nisu dali očekivane rezultate. Jedan od glavnih razloga takvih neuspjeha jeste i taj što je iz svih ovih ugovora Njemačka bila isključena. Sa njom se nakon potpisa Versajskog mirovnog ugovora o budućem europskom sistemu nije mnogo razgovaralo. Pored toga, svi postojeći sistemi izgrađeni su na temeljima politike velikih sila koje su često vođene sebičnim i megalomanskim težnjama svoje vladajuće klase, naroda i države, pa su takvi ugovori najčešće bili kratkog vijeka. Jedan od najdjelotvornijih sistema međunarodnih garancija u Europi izgrađen je tek 1925. godine, a njegove posljedice osjećale su se u europskoj politici skoro jednu čitavu deceniju. Riječ je o više međudržavnih garantnih ugovora pitpisanih 1925. godine, poznatih u historijografiji pod imenom Locarno pakt.
Svi sistemi kolektivne bezbjednosti izgrađeni u Versaju, ne samo da su isključivali Njemačku iz pregovora, već su bili upereni protiv nje. U decembru 1922. godine baš je njemački kancelar Wilhelm Cuno, doduše nezvanično, dao prijedlog ugovora njemačke političke garancije postojeće francuske granice, i da jedan takav ugovor bude začetak kolektivne bezbjednosti u zapadnoj Europi. Ovo je bio projekat tzv. „Rajnskog pakta“ ili pakta o statusu quo na rijeci Rajni. Francuska vlada je tada odbacila ovaj njemački prijedlog, smatrajući ga „prostim manevrom“ njemačke diplomatije, ali samo tri godine kasnije njemački ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann, potaknut britanskim ambasadorom u Berlinu, ovaj zahtjev je ponovio u vidu memoranduma koji je predat britanskoj, francuskoj i ostalim vladama Antante. U memorandumu je stajalo „da će se Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija svečano obavezati pred SAD-om kao arbitrom, da se više neće služiti silom u međunarodnim odnosima i da će Njemačka respektovati francuske granice i demilitarizovani status Rajnske oblasti kako je to predviđeno Versajskim ugovorom. Tako je ovaj plan dobio oblik zvaničnog prijedloga.
Radikalna vlada u Francuskoj primila je ovaj memorandum sa zanimanjem, ali bez oduševljenja. Naime, francuska strana je htjela da u ovaj pakt uključi i pitanje poštovanja granica Poljske i Čehoslovačke, zemljama preko kojih je Francuska širila Versajski diktat na istočnu Europu. Pored toga, francusko vodstvo je sumnjalo da bi ovakav pakt podrazumijevao okončanje francuske okupacije Rajnske oblasti. I kada je zgledalo da će ideja o ovakvom paktu propasti i prije nego što dođe do bilo kakvih pregovora, u Francuskoj dolazi do smjene vlade. Radikalnu vladu zamijenio je kabinet Painleveove vlade sa Briandom kao ministrom vanjskih poslova, čovjekom koji je bio otvoren za pregovore sa njemačkom stranom.
Pristupajući realizaciji svojih koncepcija o zbližavanju sa Njemačkom, Briand je 16. juna 1925. godine pisao svom kolegi na njemačkoj strani da francuska vlada prihvata memorandum koji je njemačka vlada poslala na njihovu adresu, te da se može pristupiti njegovom realizovanju pod uslovom da Njemačka pristupi Društvu naroda. Sa ovim zahtjevom složila se i Velika Britanija, koja se također složila i sa francuskim prijedlogom da u ove pregovore bude uključena i Belgija. Vlade Velike Britanije i Francuske su uputile poziv Njemačkoj da se održi jedna konferencija na kojoj će biti razmatran prijedlog o Rajnskom paktu. Njemačka je prihvatila prijedlog, a sam Stresemann je izjavio kako odlazi na ove pregovore u nadi da će sa Njemačke skinuti etiketu „države odgovorne za Prvi svjetski rat“. Poziv za učešće na ovoj konferenciji upućen je i Italiji, čiji se vođa Benito Musolini u početku opirao, ali je pod britanskim pritiskom ipak odlučio da na ovu konferenciju pošalje svoju delegaciju.
Tako je u toku ljeta 1925. godine ugovorena međunarodna konferencija o bezbjednosti u zapadnoj Europi, na kojoj bi učestvovale: Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Belgija i Ialija. Kao mjesto održavanja konferencije određen je mali gradić u zapadnoj Švicarskoj- Locarno. Da bi pred konferenciju stvorile što bolju atmosferu, Francuska i Belgija su u augustu evakuisale njemačke gradove : Rurort, Duizburg i Dizeldorf, a kasnije i cijelu Rursku oblast koju su okupirale po završetku rata.
Konferencija u Locarnu trajala je od 5. do 16. oktobra 1925. godine. Na početku se rasprava vodila oko projekta „Rajnskog pakta“, kojeg je u Londonu mjesec dana ranije izradila grupa eksperata zainteresovanih zemalja. Najveća debata oko ovog projekta, vodila se po pitanju njegovog 6. člana koji je podrazumijevao francuski zahtjev o arbitraži u slučaju nečijeg napada na Poljsku i Čehoslovačku, kao i o članu 11. koji se odnosio na prijem Njemačke u Društvo naroda. U vezi sa članom 6., francuska delegacija je uspjela isposlovati arbitražu u slučaju napada na ove dvije zemlje, dok je riješenje za član 11. usvojen prijedlog Velike Britanije da „ne može biti riječi o zaključivanju pakta bez prethodnog ulaska Njemačke u Društvo naroda“.
Konferencija je završila sa radom 16. oktobra kada je potpisan Locarno pakt. Ova konferencija je, pored već pomenuta dva ugovora, usvojila i slijedeće: Završni protokol; Garantni pakt između Njemačke, Belgije, Francuske, Velike Britanije i Italije; Bilateralne Njemačke arbitražne ugovore sa Francuskom, Poljskom, Belgijom i Čehoslovačkom; Francusko – poljski i Francusko – čehoslovački sporazum. Najvažniji od svih njih je bio Garantni pakt između Njemačke, Belgije i Francuske po pitanju granica određenih Versajskim mirom.
Ovaj pakt je ostao na snazi skoro čitavu deceniju, a narušen je Hitlerovim usponom kojeg je pratilo njemačko naouružavanje i agresivna politika prema pojedinim zemljama potpisnicama ovog ugovora, u prvom redu prema Poljskoj i Čehoslovačkoj.
Za Intelektualano. com piše: Dino Hajdar
