Sve do austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine većina bošnjačkih pisaca stvarala je na orijentalnim jezicima i u okviru orijentalne književne tradicije. Tek u drugoj polovini XIX stoljeća napravljen je prvi korak ka književnosti pisanoj bosanskim jezikom i zapadnim pismom, latinicom ili ćirilicom. Ovakav iskorak bošnjačkih stvaralaca najavio je postepeno kulturno osamostaljivanje Bošnjaka i njihovo odvajanje od orijentalne, tursko-arapske kulture.
U procesu osamostaljivanja bošnjačke književnosti posebno značajnu ulogu odigralo je Narodno blago Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Djelovanje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, na jezičkom i književnom planu, može poslužiti kao primjer korištenja izražajnih potencijala vlastitoga jezika i inspirativne snage sadržane u narodnim umotvorinama. Upravo je Ljubušakovo Narodno blago doprinijelo da bošnjačka književnost svoj novi temelj nađe u duhu i jeziku vlastitog naroda.
Rođen na plemićkom dvoru u Vitini kod Ljubuškog
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 19. decembra 1839. godine u Vitini pored Ljubuškog, na plemićkom dobru svojih starenika, ljubuških muteselima i kapetana. Najviše podataka o životu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka sadrže tekstovi Vladimira Ćorovića, Edhema Mulabdića, Hamdije Kapidžića koji donose opsežan prikaz Ljubušakovog života, rada i djelovanja na kulturnom i književnom planu. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pohađao je mekteb i ruždiju tokom sedam godina u Mostaru, stekavši osnove iz orijentalnih jezika. Učenje je nastavio u ljubuškoj medresi gdje je pred uglednim učenjakom Mehmed ef. Krehićem usavršavao znanje iz turskog, arapskog i perzijskog jezika. Na svom životnom putu Ljubušsak je više puta obnašao funkciju kajmekama, kao i vijećnika gradskog vijeća u Sarajevu. Ljubušak je svoj život u potpunosti posvetio književnom radu, skupljanju i zapisivanju narodniu umotvorina.
Dana 28. jula 1902. godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak umro je u svom ljetnikovcu na Grbavici blizu Sarajeva, u 63. godini života.
Prikupljanje građe za zbirku
Godina 1883. za Ljubušaka bila je naročito značajna jer, pored objavljivanja Risalei ahlaha, u ovoj godini on počinje prikupljati građu za zbirku koja je trebala nositi naziv Prirodno blago. U predgovoru Narodnog blaga Ljubušak navodi motive za nastanak, te načine nastajanja ove zbirke. Zanimljivo je da je za potrebe pisanja ove zbirke Ljubušak organizirao pravu sakupljačku akciju upućujući jednoobrazne upitnike gradonačelnicima po cijeloj Bosni i Hercegovini, tražeći odgovore prema sljedećim naznakama: imena tekućih voda, imena poznatih vrela, imena znamenitih planina, imena raznovrsnih riba, imena gradskih mahala i slično. Ovom akcijom – za koju je model vjerovatno našao u ondašnjoj praksi austrougarskih vlasti – Ljubušak nam se predstavlja kao preteča i začetnik dijalektoloških ispitivanja na području Bosne i Hercegovine. Mada Ljubušak ovu građu nije, naravno, mogao bilježiti na način koji bi zadovoljio zahtjeve današnjih dijalektoloških istraživanja, njena vrijednost je znatna, pogotovo ako se ima u vidu dokumentarni i šire, kulturni značaj koji ova sačuvana leksička građa može imati za nekoliko različitih disciplina koje obuhvata.
Narodno blago
Pažnju šire književne i kulturne javnosti Ljubušak je skrenuo na sebe 1887. godine kada izlazi njegova zbirka Narodno blago. Ova zbirka u sebi sažima mnoštvo narodnih umotvorina: poslovica, pričica, predaja i pjesama. Smatra se da je materijal za ovu zbirku Ljubušak počeo skupljati još u djetinjstvu kada je uvidio jezgrovitu misao našeg naroda. Poslovice su se mnogo upotrebljavale u svakodnevnom govoru, pa je Ljubušak našao za shodno da ih zabilježi i na taj način spasi od mogućeg zaborava. Posao sakupljanja građe za zbirku Narodno blago proširio je obraćanjem na „mnoge prijatelje i čestite rodoljube po svoj Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima naše domovine“ tražeći pomoć u sabiranju. U predgovoru ovoj zbirci Ljubušak posebne zasluge ističe Mehmedu ef. Šeriću iz Stoca, Skender-begu Kulenoviću iz Pertovca i fra Martinu Ljubiću iz Mostara. Na kraju knjige Ljubušak navodi imena svih saradnika koji su dali svoj doprinos stvaranju zbirke. Zanimljivo je istaći da na spisku od pedeset i dva saradnika, samo dvojica nisu iz Bosne i Hercegovine, po čemu se može zaključiti da je zbirka u punom smislu riječi bosanskohercegovačka. Također, treba istaći i činjenicu da je većina saradnika, njih četrdeset, iz bošnjačke sredine.
Godine 1888. Ljubušak je objavio zbirku Narodno blago ćirilicom. U odnosu na latiničko, ovo izdanje uvećano je za „lijepu hrpu poslovica i drugih narodnih umotvorina koje mi moji mili prijatelji dostaviše poslije lanjskog izdanja“. Radi se o novih 274 poslovica i 26 dvostihovnih deseteračkih popijevki, koje su donesene u odjeljku na kraju pod naslovom Novi dodatak drugom izdanju Narodnog blaga. Tako je, prema Ljubušakovoj evidenciji, broj poslovica, prispodobnica i popjevki u drugom izdanju narastao na pet hiljada.
Pored poslovica, te predaja i pričica, Ljubušak u zbirci Narodno blago donosi i četiri pjesme, te veći broj stihovanih odlomaka koji imaju karakter „mudrih izreka“. Sužanj paša i sinja kukavica, Nesuđena ljubav Kopčić Alajbega, Grozna ljubav Čelebije Muje i Čiji prsten, toga i djevojka su naslovi četiri pjesme koje je Ljubušak uvrstio u svoju zbirku.
U zbirci Narodno blago našlo se i nekoliko priloga koji ne pripadaju usmenoj književnosti u užem smislu riječi jer im se znaju autori, ali su ipak, pogotovo neki od njih, prenošeni usmenim putem: pjesma Abdija, poslanica Duvanjski arzuhal, te Poziv Jusuf bega Filipovića na nauk. Uvrštavajući ih u svoju zbirku, Ljubušak se rukovodio njihovom znatnom omiljenošću u našoj pubilici.
Za Intelektualno.com piše: Azra Crnčalo-Lisica
