„Legenda o Ali-paši“ djelo je bošnjačkog književnika Envera Čolakovića koje, ma koliko puta pročitano, uvijek iznova budi val najljepših emocija u dušama čitalaca, a pokrenut inspirativnim glavnim likom, Alijom Leptirom.
Borba srca
Autor na samom početku pruža opis glavnog lika, hamala Alije, koji zbog čistoće duše i ljubavi prema suncu dobi naziv Leptir, a uvijek i u svemu je vidio dobro. Kroz primjer ovog lika pružena nam je paradigma onog kakav oblik bi trebale da zaprime naše misli i naša djela. Kada se zamislimo nad sobom, uočit ćemo da već i na prvoj prepreci znamo pokleknuti, da i pored obilja sreće i sunčevih zraka dopuštamo da niti sivila dopru i ovladaju našom nutrinom. U datim trenucima, neka nam se javi misao o Alijinom poimanju života, svijeta i vremena. Iako iskušan siromaštvom i teškim danima, Alija je cjelokupnim bićem živio svaki trenutak, a s ogromnom dozom hrabrosti i optimizma je ulazio u borbu sa svakom od predstojećih prepreka, ali za jednu bitku ipak nije uspijevao smoći odvažnost. Radost njegovog srca i misli bila je lijepa Almasa, ali se ona udaje za drugog, za Ismet-efendiju. Tuga je ovladala Alijom, ali je cjelokupnim bićem želio sreću svojoj Almasi. Svesrednu pomoć je pružao starcu, Mula-Hasan dedi, te bi i na svaki njegov prigovor odgovarao zahvalom i toplom riječju. Starac je bio teškog karaktera i oštrih riječi, Alija na sve uzvrati dvostrukom pozitivnošću. Zahvaljujući ugledu koji je uživao, Ali-hodža ga šalje u Travnik kako bi čuvao begov imetak. Svoje obaveze je izršavao s ogromnom dozom svjesnosti i odlučnosti, ali je tuga tinjala duboko u njemu. Nadao je se da će mu prividna, fizička daljina olakšati zaborav lijepe Almase, ali ljubav bi samo jača.
Buđenje
Poznato je da dolazak proljeća označava buđenje, početak onog lijepog i svjetlog, kada se o svakom živom biću budi nada i sreća. Proljeće za Aliju također bi novim početkom. Povrtakom kući mu se otvoriše putevi ka srcu voljene mu Almase. Ona je se razvela od Ismet-efendije, a svaki kraj je novi početak. Ujedinivši svoje duše, okreću se svjetlijim vidicima života. Alija je, nakon što je dedo preselio, kupio njegovu kuću i sa kojom je dobio i dedino skriveno blago. Otišavši u Istanbul Alija postaje paša. Njegova titula se promijenila, njegov imetak je postao veći, ali njegova duša ostade ista, čista poput vode na izvoru. Iako je stekao ovozemaljska bogatstva, nije dopustio da mu prividnost nevdenog povede karakter
staranputicom. Ovaj roman nam dočarava život u prošlosti, govori nam o ljubavi, borbi i sudbini. Također, nosi nam poruku da će svaka borba, u koju uložimo istinski trud, završiti uspjehom, kao što je Alija dao dio svog srca, ljubavi i poštenja zarad većeg dobra. Za kraj možemo navesti citat iz romana u kome se kaže: „Ljubav je samo onda potpuna i velika kada nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kada daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje.“ Na putu koji vodi ka dobru i ljubavi, možemo očekivat i trebamo biti spremni na prepreke, ali budimo svjesi da ćemo na kraju puta uživati u izvoru svjetlosti, samo ako budemo hrabri, kao što je to bio Alija, da se u trenutku suočimo sa onim što nam je život sa sobom donio, pri tome dajući iz obilja svoje duše.
Za Intelektualno.com piše: Rabija Arifović
