Katar je mala država, sa ukupno 2.7 miliona stanovnika u kojoj domicilni Katarani čine svega 320.000 stanovnika. Istovremeno, ta država je jedan od najvećih izvoznika ukapljenog plina u svijetu a vlada te prihode mudro investira – školovanjem svojih građana na Zapadu, razvojem infrastrukture, akvizicijom dionica u međunarodnim firmama, kupovinom luksuznih hotela i fudbalskih klubova. Decenijama su Sjedinjene Američke Države i Katar bili bliski, strateški saveznici. U mjestu Al-Udeid jugozapadno od Dohe nalazi se najveća američka vojna baza na Bliskom istoku sa nekih 10.000 američkih vojnika. Iz te baze se bombarduju mete oružane grupe ISIL u Siriji i Iraku i pruža se zračna podrška američkim snagama u borbi protiv Talibana u Afganistanu. Simbolično, baza je predstavljala svojevrsno oličenje katarsko-američkog savezništva.
Stoga su se mnogi iznenadili kada je u avgustu 2018. godine, tokom svoje službene posjete Ankari, Katarski Emir Šejh Tamim bin Hamad Al Thani, obećao investirati $15 milijardi u Tursku ekonomiju. Njegova odluka, koja je došla u jeku izuzetno loših tursko-američkih odnosa i ekonomske stagnacije Turske, ohrabrila je strane investitore i, barem privremeno, ojačala vrijednost državne valute.
Mnogi zapadni analitičari su se zapitali: šta stoji iza tako prisnih odnosa Dohe i Ankare?
Prvi razlog je bliska vanjskopolitička orijentacija dviju država.
Turska i Katar imaju dugu historiju bivanja na istoj strani regionalnih konflikata i događaja. Obje države su pružile podršku pro-demokratskim revolucijama tokom ”Arapskog proljeća” i osudile vojni puč kojim je General Abdel Fattah al-Sisi došao na vlast u Egiptu. Obje države imaju bliske odnose sa islamističkom strankom En-Nahda u Tunisu, odbijaju klasificirati Muslimansku braću i Hamas kao “terorističke organizacije” i otvoreno su podržale anti-vladine pobunjenike u Siriji i Libiji.
Kada su pripadnici pokreta Fethullaha Gulena pokušali vojno svrgnuti demokratski izabranu vladu u Turskoj u julu 2016. godine, katarski Emir Šejh Tamim bio je među prvim svjetskim liderima da nazove Predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i iskaže mu podršku. Pojedini izvori navode da je Predsjedniku Eroganu čak ponudio poslati svoje specijalne jedinice kako bi ga zaštitili od odmetnutih vojnih elemenata. Turska je Kataru uzvratila tu uslugu. Naime, kada su 2017. godine njeni najbliži susjedi i dotadašnji prijatelji – Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat – nametnuli Dohi kopnenu, morsku i zračnu blokadu zbog odbijanja da se povinuje njihovim diktatima, Turkska je priletila u pomoć. U roku od nekoliko sati, iz Turske su teretni avioni su počeli prebacivati prijekopotrebnu hranu, vodu, lijekove, voče i povrće Kataru.
Dvije države također dijele sličnu viziju budućnosti Blikog istoka i politički se razilaze sa autoritativim pristupom i agresivnoj vanjskoj politici Saudijske Arabije, Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Drugi razlog su ekonomske veze.
Katar je jedan od najvažnijih investitora u Turskoj. Između 2006 . i 2016. godine, od svih zemalja koje čine Vijeće za saradnju Zaljevskih zemalja (GCC), katarske investicije su činile nevjerovatnih 65% od svih ukupnih investicija Zaljevskih zemalja u Turskoj. Od 2016. do 2017. godine, trgovinska razmjena Turske i Katara povećala se za 50% dostignuvši $750 miliona. Krajem 2018. godine, trgovinska razmjena je porasla na nekih $1.5 miliona a plan jeste da dostigne cifru od $5 milijardi. Ukoliko poredimo trgovinsku razmjenu Turske i ostalih Zaljevskih zemalja, uočljiva je substancijalna razlika. Naime, kumulativna trgovinska razmjena Turske sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima iznosi više od $14.1 milijardi. Štaviše, Turski izvozi u Emirate su se povećali za 7.5% u 2017. godini što znaći da povećana Turska trgovina sa Katarom nije išla nauštrb tursko-emiratskim odnosima.
Drastično je manji broj katarskih firmi koje posluju u Turskoj u poređenju sa ostalim Zaljevskim zemljama. Preciznije, u Turskoj posluje svega 117 katarskih firmi u poređenju sa 290 kuvajtskih firmi, 445 emiratskih i 1.036 saudijskih firmi. Gledano sa druge strane, 205 turskih firmi radi na građevinskim i drugim projektima u Kataru vrijednim $11 milijardi dolara. Planirana je izgradnja industrijske zone u Dohi, u vidu privatno-javnog partnerstva, vrijednog $2.5 milijarde u kojoj bi trebalo raditi 10.000 turskih radnika.
Treći razlog su strateški interesi.
Naime, Turska je proteklih godina otvorila više vojnih baza na Rogu Afrike i Bliskom istoku: prvo je izgrađena vojna baza u Kataru (a uskoro će se izgraditi i pomorska baza), zatim vojna baza u Somaliji a trenutno se gradi vojna baza na poluostrvu Suakin u Sudanu. Te tri baze će omogućiti Turskoj da dodatno osigura Crveno more i zaštiti svoje teretne brodove od piratskih napada. Istovremeno, pojačano vojno prisustvo i omogućit će projekciju Turske vojno-političke moći u jednom izuzetno strateškom regionu. Katar i Turska također slijede sličnu strategiju balansiranja odnosa sa Iranom u trenutku kada Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, uz podršku i ohrabrenje SAD-a, pokušavaju formirati zajednički front protiv Irana.
Savez Dohe i Ankare u velikoj je mjeri zasnovan na ličnom prijateljstvu lidera tih država. Ipak, sada je prerastao u strateško savezništvo. Spoj Turske vojno-političke i Katarske ekonomsko-investicijske moći postavio je temelje za stabilnu geopolitičku saradnju i kreirao balans u odnosima država na Bliskom istoku.
Piše: Harun Karčić
Izvor: Balkanski centar za analizu i studije
