N.N., rođena 1958.godine u selu Joševa. Udata u selo Karačići, majka četvoro djece. Poslije protjerivanja iz Karačića živjela je u Srebrenici od proljeća 1993. do ljeta 1995.godine
“Dana 11. jula 1995.godine istjerani smo iz Srebrenice u kamp UN-a u Potočare. Suprug, braća i amidža su otišli preko šume sa vojno sposobnim muškarcima. Četnici su razoružali Holanđane i u njihovim uniformama su hodali kroz narod, govoreći da nam neće niko ništa.
U srijedu 12. jula pojavio se Ratko Mladić. Počeo je dijeliti djeci sokove, bombone, a narodu bacati hljeb. ‘Ne bojte se, neće vam niko ništa’, govorio je. Malo se zadržao i otišao. Odmah poslije njegovog odlaska četnici su počeli izvoditi iz grupe muškarce. Birali su koga hoće. Odvodili ljude, pa vraćali. Neki se nisu nikad ni vratili. Vidjela sam kad su ispred meine odveli Nezira iz Tokoljaka, koji je u Srebrenici stanovao na Učinoj bašči. Poslije petnaestak minuta su ga vratili. Pred mrak, toga dana, opet je odveden i više se nije vratio. Svu noć se čula vriska i pomaganje. Jedan je čovjek dozivao sina kome se nije moglo tačno razaznati ime. Tada sam sa svojim kćerkama, svekrvom, sestrom i njenom djecom i svekrvom, odlučila da ustanemo oko pet sati. Više nismo sjedale, dok nismo ušle u autobus.
Desetak-petanest metara od autobusa i kamiona držale smo se za ruke kako bi prošle kroz gužvu i kako se ne bi odvojile jedna od druge. U prvom pokušaju nismo uspjele ući u autobus. Takva je gužva bila da se nije moglo izdržati bez vode. Krenula sam po vodu do jedne kuće prema Budaku. Bilo je oko osam, pola devet ujutro. Sunce je dobro ugrijalo. Ulazi narod u tu kuću i sipa vodu. Bilo je okolo i četnika koji viču: ‘Hajte, hajte, sipajte vodu!’
U kući je bilo toliko krvi po patosu, rekla bih gotovo do koljena. Bilo je razbacanih crnih kaiševa. Četnici su vjerovatno namjerno baš tu kuću otvorili da mi možemo sipati vodu kako bi vidjeli taj užas.
Nasula sam vodu, ali sam se toliko uplašila da sam sva drhtala. Sišla sam nazad među narod. Moje kćeri i svekrva su počele plakati i vrištati bojeći se da se nećemo izgubiti u gužvi. Prvo smo bile krenule da se popnemo na kamion, ali su nam kasnije rekli da idemo u autobus. Gotovo sve muškarce su odvajali pri dolasku do autobusa i kamiona, rijetko koga su pustili.
U Bratuncu je ušao jedan srpski vojnik i sa nama se vozio sve do Kravice. Kad su stali u Kravici da on izađe, mene je hvatao strah jer sam sjedila kod zadnjih vrata sa svojim curama. Bojala sam se za njih. Na dva tri mjesta su bile kamare ruksaka i vreća naših zarobljenih muškaraca. Muškarci su bili goli do pojasa ili u majicama. Oni u šarenim odijelima su ležali na drugoj strani. Ne znam jesu li bili mrtvi ili živi.
Jedan četnik je rekao:’Poznajete li vaše muževe?’
Ja glave više nisam dizala, niti sam mogla gledati. Do Milića sam bila u šoku. Usput, dok smo prolazili kroz Miliće bacali su na nas kamenje i psovali. Kad smo stigli u Tišću iz barake je izašlo desetak četnika i uz psovanje su komentarisali: ‘Koji ste, ne možemo vas poklati ni do Nove godine!’
Prešli smo na našu teritoriju u Kladanj, a onda na aerodrom Dubrave. Žene su plakale i vrištale jer se tada vidjelo da sa nama nema muškaraca koji su bili u Potočarima. Stiglo je troje-četvoro djece. Jedan osmogodišnji dječačić bio je zajedno sa ocem uhvaćen i odvojen u Potočarima. Njega su pustili, a oca mu zadržali. Sin Seada Krdže sa Osmača, također je došao, a otac mu je ostao u Potočarima. Od mojih muških članova porodice koji su otišli preko šume, niko nije došao.”
Srebrenica: Od poricanja do priznanja
Priprema: Intelektualno.com
