Velika većina ekonomista i povjeničara ekonomske misli smatra Adama Smitha najvećim od “velike trojice” (Smith, Keynes, Marx). Njegov model konkurentskih tržišta predstavlja „prvu temeljnu teoremu ekonomije blagostanja“, koju je George Stigler nazvao „krunskim draguljem“ ekonomije. Da ali zašto u vrijeme krize svi vičniji ekonomisti spas traže u idejama John Maynard Keynesa? Je li njegova teorija tu da nas spasi kada ekonomija dođe u zastoj i krizu? Odgovor je često potvrdan.
Ali ko je taj Keynes? John Maynard Keynes rođen je u Cambridgeu. Njegov otac John Neville Keynes bio je tamo profesor, pa je i njegov sin kao i otac iskazao zanimanje za ekonomiju. Nakon diplomiranja bavio se finansijskim problemima kolonije Indije, a potom se vraća u Cambridge gdje postaje profesor. Po početku rata prelazi u Ministarstvo finansija. Kako se dokazao na svom poslu, postaje član britanske delegacije u pregovorima u Versaju. Nezadovoljan načinom kako se pregovori odvijaju i svjestan šta će izazvati napušta Versaj.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1919. godine, Keynes, tada star 36 godina, napisao je svoju vrlo utjecajnu knjigu “Ekonomske posljedice mira”, tvrdeći da savezničke sile ne bi trebale tražiti previše ratne odštete od Njemačke, koja je izgubila rat. Znao je da će takve mjere izazvati krize. Političarima koji su slavodobitno proglasili pobjedu takva sugestija nije bila interesantna. Keynes je samo isticao da će sav novac “izvučen” iz Njemačke završiti u Sjedinjenim Američkim Državama, kojima europski saveznice duguju ogroman novac.
Velika depresija 1930-ih godina bila je najtraumatičniji ekonomski događaj dvadesetog vijeka. Bila je posebno šokantna s obzirom na veliki napredak postignut u životnom standardu tokom prethodnog destljeća. Taj životni standard srušen je u periodu 1929.–1933. godina,pod teretom ekonomske depresije. U SAD-u industrijska proizvodnja je pala za preko 30 posto. Više od jedne trećine banaka su propale. Kako su se njegova predviđanja obistinila on piše najpoznatije djelo „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“.
Keynesova doktrina favorizira javnu potrošnju, što znači da bi vlade trebale finansirati izgradnju škola, puteva, mostova, širokopojasnih mreža i bolnica u vrijeme krize kao što je sadašnja kriza i ne brinuti mnogo o budžetskim rupama koje se trenutno stvaraju. Trenutna kriza iako nema istu uzročnik, proizvodi neke slične posljedice kao što je Velika ekonomska kriza 1930ih. Zato se Keynesova teorija ponovo koristi kao moguće i potentno rješenje da se iz krize što prije izađe.
Sve što je bilo potrebno je vlada da preuzme kontrolu nad „kapitalističkim volanom“ i vratiti automobil na cestu. Kako? Ne smanjivanjem cijena i plata, što je klasični pristup, već svjesnim stvaranjem deficita i trošenjem novca na javne radove koji bi proširili „zbirnu potražnju“ i obnovili samopouzdanje. Jednom kada se ekonomija vratila na pravi put i dostigla punu vrijednost ,vlada više ne bi trebala stvarati deficit, i klasični model pravilno bi „proradio“. Mnogi su ekonomisti i vlade prihvatili Keynesove zamisli, te se tako razvija makroekonomija, koja obuhvata cijelu privredu, posmatrajući je kao jednu cjelinu (agregatna ponuda i potražnja, ukupna zaposlenost, nacionalni dohodak, ukupna štednja, kamate, ukupne investicije itd.).
Postoje i one struje koje zagovaraju napuštanje kejnzijanskih postulata te navode da je previše privrednika i političara postalo robovima teorije Johna Keynesa. Vjerovatno da upotreba čistog kejnzijanizma u trenutnim uslovima ne bi bilo idealno rješenje. Novo doba tehnologija, brzog prijenosa podataka zahtjeva nove teorije i praktična rješenja koje se mogu primijeniti u novoj realnosti. Ipak to ne znači da je teorija Johna Maynarda Keynesa zastarjela. Naprotiv, njoj treba nadgradnja koja odgovara stvarnosti trenutka.
No da se vratimo biografiji ovog slavnog ekonomiste. On je 1937. godine doživio srčani udar koji će ga od profesorske katedre odvojiti čitave dvije godine. Po početku Drugog svjetskog rata vraća se u Ministarstvo finansija. Važno je spomenuti njegov sudjelovanje na Međunarodnoj konferenciji u Bretton Woodsu 1944. godine, gdje su postavljeni temelji Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Umro je 21. aprila 1946. godine.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
