Piše: Faris Marukić
Ljudi oko Putina, svjesno ili nesvjesno, svog su predsjednika doveli u klopku. On je vjerovao da su simpatije Ukrajinaca na njegovu strani – istina bilo je dosta takvih.
Dehumanizacija Ukrajinaca u medijskom prostoru, vjerovatno usmjerena na domaću javnost bila je vidljiva i preko granice. Ukrajinci koji govore, ili bar razumiju ruski jezik znali su šta se o njima govori. Nadmećući se ko će Ukrajince proglasiti većim fašistima, a tako sebe uzdići u zvijezde, ugasili su svaki tračak nade da Ukrajinci s cvijećem dočekati „specijalnu operaciju“.
“Ukrajinci su ujedinjeni kao nikada prije, ali to je teško stečeno jedinstvo” kazao je Anton Hrušecki, zamjenik direktora Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju (KIIS).
Istraživanje njegovog insistuta pokazalo je da je za 85% Ukrajinaca domovina najznačajnija identitetska odrednica, što je skok s 64% samo šest mjeseci ranije.
“Ideje da ne postoji ukrajinska nacija i da je ukrajinska država propala država bile su ključne za rusku propagandu”, rekao je Hrušecki.
“Ništa nije moglo imati takav ujedinjujući efekt kao rat koji je vodio Putin i njegovo cinično opravdanje za to”.
Rat za srca Ukrajinaca, jasno, završio je davno prije početka invazije.
Ti radikalni ratni huškači znali su jednu istinu. Rat njih neće pogoditi, ako Rusija pobijedi odnijet će dio kolača, a ako ne, za sve je kriv Putin. Rat je ipak njegova odluka.
S oslobađanjem Limana, vojni reporter Rybar sugerira da se u ruskom medijskom prostoru dešava informativni udar, koji sada dolazi odozgo, a ne odozdo, pri čemu Prigožin i Kadirov izražavaju nezadovoljstvo rukovodstvom. Jako opasne riječi. Kadirov je kritizirao čitavu liniju komandovanja, pozivajući čak na upotrebu nuklearnog naoružanja.
Osnivač Wagnera Prižogin i lider Čečena Kadirov u lošoj su poziciji. Specijalna vojna operacija trebala je utvrditi njihov status, ali njihovi ljudi ginu na frontu u nesrazmjernim brojkama. Nisu u prilici čekati kada će rat postati dovoljni nepopularan, posebno u Čečeniji.
Kadirov vlada na trusnom području, s tinjajućom vatrom separatizma koja uvijek može buknuti u veliki požar, a on bi prvi bio na udaru. Neuspjeh u Ukrajini smatrat će se kao slabost.
Ali za pobjedu u ratu nisu dovoljni Čečeni i to Kadirov vrlo dobro zna. Potrebno je da rat osjete stanovnici Moskve i Sankt Petersburga.
Zapad je očekivao da će ekonomske sankcije natjerati Ruse na proteste. Ruska ekonomija slabi, ali će se u dva najveća grada osjetiti najkasnije. Stanovnici urbanih centara odvojeni su od rata, a najveća duševnu bol vjerovatno im je izazvao odlazak Mc’Donaldsa. Odatle nedostatak protesta. Cijenu rata glavom plaćaju siromašni i nacionalne manjine.
U različitim ruskim medijima, društvenim mrežama objavljena su imena oko 6.000 ruskih vojnika stradalih u ratu. Ostali su svedeni na nivo statistika. Ta imena govore jako mnogo. Samo 15 od njih bili su iz Moskve, a glavni grad čini oko 10% populacije Ruske Federacije.
Dagestan, Burjatija i Krasnodar na jugu Rusije izgubili su najviše vojnika — više od 200 mrtvih iz svake regije.
Broj stradalih Čečena nije poznat jer veći dio njih na front odlaze u sklopu jedinica koje nisu formalno integrirane u vojsku- ali sigurno je veliki.
Putin je djelimičnom mobilizacijom opet zaštitio Moskovljane. Pitanje je dokle će to ostali da trpe- ako je vjerovati Rybaru neće još dugo. Oni su tražili opću mobilizaciju.
Tu leži i najveća zamka za Putina. Opća mobilizacija previše je nepopularna, probudila bi Moskovljane iz sna. Ova djelimična pogađa manjine, Wagnerovce i ukrajinske separatiste, a oni više neće da šute.
A ratni huškači u medijima bubnjeve rata udaraju sve glasnije.
Da li je domaći front teži od onoga preko granice?
Politicki.ba
