Invazija Vladimira Putina osuđena je kao najgore nasilje u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Ali prije 30 godina, sličan zločin detonirao je u Bosni i Hercegovini. Prije tri decenije 6. i 7. aprila, kada su SAD i EU priznale novonastalu bosansku republiku, srpski i bosanski Srbi snajperisti i artiljerci koji podržavaju Rusiju otvorili su vatru na prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj u Evropi od Trećeg Rajha – do sad; moli se da Ukrajina ne uzurpira tu groznu titulu, ako već nije, piše Ed Wulliamy za Guardian.
Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Komemoracije u Sarajevu ove sedmice ne mogu biti uvjerljivije tempirane: fokusirane na Ukrajinu, ne samo zato što su odjeci vrlo glasni, visceralno jasni i traumatično rezonantni. To je kao: “Mi smo s vama ne samo zato što smo s vama, već zato što smo bili tamo”.
Međutim, postoje zbunjujuće razlike. Dok se većina na zapadu s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima katolicima naišao je na zbunjenost, apatiju i – među takozvanom međunarodnom zajednicom –zataškavanje, pa čak i podršku srpskim i bosanskim Srbima agresorima. U Britaniji su predvodnici smirivanja bili ljudi koji se sada opisuju kao veličine Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind, sa saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici.
Dok je zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to rekli lideri, vezao je kuglu i lanac oko nogu bosanske vojske i omogućio agresoru nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri sedmice, to se u Bosni oteglo na tri godine.
Te 1992. Sarajevo je bilo pod dugotrajnom opsadom, osam godina nakon što je bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Gotovo svaki muslimanski stanovnik istočne Bosne je ili ubijen ili raseljen, a mnoge žene su zatočene u logorima za silovanje. Sela i džamije su spaljivani ili pod nemilosrdnom opsadom u izolovanim “sigurnim zonama” koje su UN proglasile.
Na drugom kraju zemlje, ekipa iz ITN-a i ja otkrili smo gulag koncentracionih logora za muslimanske i katoličke zatvorenike u augustu 1992. godine, koji su djelovali od maja, gdje su hiljade ubijene, mučene i silovane.
U julu 1995. godine, tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je po prijekom postupku u roku od pet dana nakon pada “zaštićene zone” Srebrenice. Žrtve ovog genocida predate su svojim ubicama od samih snaga i vojnika UN-a koji su se obavezali da će ih štititi.
Pa zašto nije bila i nije bitna Bosna, kao što Ukrajina s pravom jeste? Marširajući plavo-žutim morem u Londonu prošle subote, bilo je potresno podsjetiti se, naprotiv, na demonstracije prije 30 godina za Bosnu (čije su boje iste).
Većina od 100.000 mrtvih i dva miliona raseljenih u Bosni bili su slavenski muslimani, a neki preživjeli misle da je Zapad bio saučesnik u njihovom ubijanju bilo baš zbog toga što su oni upravo to – muslimani. No, mnoge žrtve su bili bosanski Hrvati katolici, a isti stav se odnosio i na uništenje Vukovara, dunavskog grada sravnjenog u prah tokom hrvatskog rata za nezavisnost 1991. godine.
Možda Ukrajina dobija pravednu podršku dijelom zato što Putin ima nuklearno oružje, kojim nam svima prijeti. Nasuprot tome, predsjednik Srbije Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal; gotovo svaki reporter sa terena u Bosni, i većina vojnih analitičara, znali su da su 48 sati pažljivo ciljanih zračnih napada NATO-a mogli okončati zločin, kao što su to učinili 1995. godine, tri godine kasnije, kada su bosanski Srbi kapitulirali odmah nakon kratke runde ciljanih napada. Dakle, još više razloga da se udari u bilo koje vrijeme između 1992. i 1995. godine, bez opasnosti od širenja rata.
Možda je ljude šokirala Bosna, i bila je komplikovana, dok je Ukrajina očigledno manihejska. Pojam “drevne etničke mržnje” unosno su prodavali smirivači. Ali šta je komplikovano ili moralno i politički zbunjujuće u vezi sa “etničkim čišćenjem”, kako ga je nazvao sam lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, koncentracionim logorima, logorima silovanja i smrti i modernom opsadom glavnog grada Evrope? Za Kijev čitajte Sarajevo i obrnuto; za Mariupolj, Goražde ili Srebrenicu.
Kolumne bi trebalo da se završavaju odgovorima, a ne pitanjima, ali ja ih nemam.
Zašto je bilo u redu sarađivati u Bosni sa nasiljem koje je sada ponovio Putin? Posljedice i u javnoj sferi, zašto je u redu da piscu Peteru Handkeu dodjijele Nobelovu nagradu, nakon što je pisao hvalospjeve projektu “Velika Srbija” i održao govor na sahrani predsjednika Miloševića, arhitekte genocida; i da navodno liberalna feministkinja Olga Tokarczuk laskavo uhvati Handkeovu ruku, prihvatajući svoju nagradu, dok majke Srebrenice u suzama demonstriraju vani? Da bivša trockistkinja Claire Fox, Brexit zvijezda GB News-a i RT-a, kao i BBC radija, koja insistira da su koncentracioni logori bili izmišljotina, postane baronica?
Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što je Ukrajina apsolutno bitna danas? Pitanje me zbunjuje, a odgovor mi izmiče, još od aprila 1992. Gledajući kako se historija ponavlja, nikad se više nisam pitao nego danas.
Prevod: Faktor
