Piše: Almir MEHONIĆ
Na marginama postizbornih vijesti iz Crne Gore našla se i ona o napadima razularenih Srba na lokale Bošnjaka u Pljevljima, nekadašnjoj glasovitoj Taslidži, sjedištu Hercegovačkog sandžaka. Bio je to, valjda, najbolji način proslave izborne pobjede po ustaljenom srpskom poimanju radosti i slavlja. I samo je ova vijest dovoljna, ne uzimajući u obzir čak ni masovnu upotrebu četničke ikonografije, usklika i pjesmi uz koje se ovih nekoliko dana slavio “Milin pad”, pa da shvatimo da se preko noći mirna i stabilna Crna Gora pretvara u tačku regionalne nestabilnosti.
Jer u kojoj to još evropskoj državi crkva predvodi opoziciju i mjesecima agitira za koga treba glasati, a koga treba anatemizirati? Možemo li zamisliti da sutra Bruxellesom, Parizom, Londonom ili Berlinom krenu litije predvođene katoličkim pastorima povodom izbora za Evropski parlament? Nije li samo pitanje dovoljno da pokaže koje je civilizacijsko dno dotakla ova mala primorska država u kojoj danas svjedočimo krah sekularizma i pokušaj instalacije pravoslavne džamahirije na čelu s mitropolitom Amfilohijem.
Najbolju definiciju cijele situacije možda je dao nekadašnji rodonačelnik srpskog nacionalizma, a sada katarzično raspoloženi Vuk Drašković riječima: “Ovo je popovski ustanak, SPC predvodi tu prorusku opoziciju koja ima namjeru da pobijedi na izborima, raskine članstvo Crne Gore u NATO alijansi, da poništi odluku o suverenitetu i o nezavisnosti Crne Gore i da Rusiji otvori vrata Boke Kotorske. Da se tamo ustanovi ruska baza i da vojska Rusije može komotno da rovari po Balkanu.”
Srpska politika sve je vrijeme znala da je ključ opstojnosti srpskog velikodržavnog projekta Crna Gora i srpski izlaz na more. Upravo se na Crnoj Gori lomila kičma projektu “Velike Srbije”, a infrastrukturu te ideje, i poslije nezavisnosti, čuvala je Srpska pravoslavna crkva i njihovo sveštenstvo i elita. I zato samo neupućene može začuditi ova erupcija nacional-šovinizma i fašizma. Stravične poruke i prizori iz srednjeg vijeka.
No, za čuđenje je svakako potez Dritana Abazovića, lidera građanski orijentirane stranke URA, koji namjerava da sa srpskim primitivizmom i četništvom i srpskom crkvom gradi sekularno, slobodno i demokratsko društvo na putu ka EU. I na ovu konstataciju mnogi će reći da je i Đukanović bio takav devedesetih godina, posjetit će na njegove početke s Miloševićem i Bulatovićem. To je istina, ali je istina da se Đukanović odrekao četništva, priznao genocid u Srebrenici, priznao Kosovo i državu uveo u NATO savez. Međutim, ovi s kojima Abazović želi rušiti vlast DPS-a svoje četništvo ističu kao vrlinu, a Bošnjacima prijete citatima iz Gorskog vijenca i epizoda iz “istrage poturica”.
Ipak, treba li nas čuditi i to da je koalicioni partner Abazovića i Zukorlićeva politička ispostava SPP Crne Gore? Vjerovatno ne, jer Zukorlić ne zna da pogriješi da u važnim momentima po bošnjački narod bude na pogrešnoj strani.
Ali zato treba radovati pronicljivost bošnjačkog naroda koji toj stranci i koaliciji u bošnjačkom kulturnom i političkom centru u Crnoj Gori – Rožajama – nije dao ni 300 glasova. Bošnjaci su i ovaj put glasali za stranke koje vode evropsku i evroatlantsku politiku. Značajan skok od 4.000 glasova bilježi Bošnjačka stranka. Valjda je ovo uzrokovano mudrom politikom i značajnim učešćem u vlasti koju je ova stranka imala, ali i rastom srpskog nacionalizma, koji je djelovao da se Bošnjaci u teškim vremenima okupljaju oko svojih predstavnika.
Ipak, valja znati i to da skoro 65 posto bošnjačkog biračkog tijela još uvijek glasa za DPS, SDP i SD i time predstavlja kičmeni stub crnogorske nezavisne države, ali i slabi političku moć Bošnjaka koji bi bili mnogo veći i značajniji faktor da se, pak, ovi glasovi skoncentriraju na jednom mjestu. Nije tajna da bi bez Bošnjaka Crna gora još uvijek bila primorska srpska pokrajina. I valjda zbog toga ovoliki bijes prema njima, ovoliki izljevi mržnje i nasilja.
Za kraj, imajući u vidu crnogorske političke prilike, sudija još uvijek nije odsvirao kraj meča. Prvi na potezu opet je Đukanović, koji kao predsjednik države treba povjeriti mandat za skupljanje skupštinske većine svom stranačkom kolegi i dosadašnjem premijeru Markoviću kao nosiocu liste DPS, koji je uzeo najviše glasova. A u politici nije uvijek bitna samo matematika, već i neke druge vještine, tako da ne bi čudilo da Marković uspije skupiti 41 ruku.
Iskreno, možda bi to bilo logičnije nego stvaranje Dritanove ekspertske vlade kojoj bi veliki brat bio Risto Radović Amfilohije, na Cetinju još devedesetih nazvan Risto Sotona. Bila bi to država kojom bi Sotona lično i personalno rukovodio.
STAV
