Koja je vrijednost Krima? Sve do sredine 20. vijeka poljoprivreda je bila marginalna zbog nedostatka vode. Krimu nedostaju prirodni resursi na obali. Turizam je zaista uzeo maha tek nakon Drugog svjetskog rata, dok industrija još uvijek čini samo mali postotak ekonomije Krima. Glavna vrijednost Krima oduvijek je bio njegov geografski položaj. To mu omogućava da se koristi kao lokacija projekciju moći na Crno more i okolne zemlje.
Poluostrvo također djeluje kao prirodna granična tačka za ušće Dnjepra i morske puteve iz Odese i Azovskog mora – koji su od velike ekonomske važnosti. S Krima se može ugroziti južnu Ukrajinu i Rusiju.
Vijekovima su Tatari Krimskog kanata koristili svoju bazu na Krimu da bi izvršili napade duboko u ono što je danas Rusija, Ukrajina, Poljska i Moldavija. Stigli su čak do Moskve, spalivši grad 1571. godine. Za zemlju bez privrede ropstvo je bilo ekonomska žila kucavica. Tatari su redovno napadali slavenske zemlje u potrazi za robovima.
To ih je dovelo u sukob s Rusima i polunomadskim Kozacima – koalicijom pravoslavnih slavenskih grupa, uključujući Ukrajince i odbjegle kmetove iz Poljske i Rusije. Kozaci i Tatari su se često sukobljavali i vršili upade na jednoj i drugoj strani. Kozački vojskovođa Ivan Sirko je 1675. godine izvršio je napad na Krim sa 10.000 ljudi. Zaobišao je snažno utvrđenu prevlaku Perekop u sjeverozapadnom uglu Krima i vjerovatno prešao Sivaš, ogromno područje slanih laguna i močvara sjeverno od Krima.
Sirkova vojska je marširala do glavnog grada Tatara, Bahčisaraja, paleći i pljačkajući dok je išla. Oni su sa sobom željeli povesti i oko 7.000 Slovena koji su bili porobljeni od Tatara. Ali oko 3.000 nije htjelo da ode – prešli su na islam, au nekim slučajevima i bili braku s Tatarima. Sirko ih je masakrirao kao izdajnike.
Narodna predaja kaže da je Sirko nakon masakra rekao :„Bolje ti je da spavaš do Sudnjeg dana, nego da se nastaniš na Krimu i rađaš djecu i budeš zauvijek proklet”. Vratio se u Zaporožje s ostalih 4.000 i ogromnim plijenom.
Ruski knez Vasilij Golitsin podigao je ogromne vojske 1687. i 1689. godine– oko 100.000 ljudi svaki put – da napadne Krim. Međutim, u oba navrata to je bila katastrofa. Tatari su spalili stepu kako bi konjima uskratili travu i nije bilo vode za piće. Rusi su stigli do utvrđenja kod Perekopa i otkrili da ne mogu da prebace svoju artiljeriju preko jarka koji su Tatari iskopali preko prevlake. Odustali su i otišli kući bez bitke, ali su ipak uspjeli izgubiti više od pola ljudi -ponajviše od bolesti.
Rusija je ponovo izvršila invaziju u maju 1736. u sklopu tekućeg rusko-osmanskog rata koji je trajao od 1735. do 1739. godine. Feldmaršal Burkhard Christoph von Münnich, rođen u Njemačkoj predvodio je rusku vojsku od 30.000 ljudi na Perekop, gdje je započeo frontalni napad na utvrđenja. Na papiru, odbrana Perekopa bila je strašna: zid visok 8,5 m koji je gledao na jarak dubok 6 metara, s 5 topovskih baterija duž zida i utvrđenjem na istočnom kraju. Ipak, grad je branilo samo 4.000 Tatara i osmanskih vojnika.
Ruske su ga lako zauzele 21. maja 1736. godine, izgubivši samo 31 čovjeka, dok su tatarsko/turske snage izgubile većinu svojih vojnika. Münnich je napredovao do Bahčisaraja i spalio ga, ali je bio primoran da se povuče u Rusiju nakon izbijanja bolesti u njegovoj vojsci.
U maju 1737. godine Grof Peter Lacy, ruski general rođen u Irskoj, ponovo je izvršio invaziju na Krim kako bi spriječio Tatare da razbiju opsadu luke Okhačiv. U rizičnom potezu, krenuo je s vojskom od 40.000 ljudi niz usku i otkrivenu Arabatsku raču. U to vrijeme nije postojao most između ražnja i (ruskog) kopna Ukrajine, pa je improvizirao pontonski most od praznih buradi za vodu i drvenih chevaux-de-frise (prepreke) za svoju vojsku da pređe kratki Heničesk tjesnac. Odatle su marširali niz ražnju oko 55 km dok nisu stigli do tačke gdje je kopno Krima udaljeno samo oko 2 km preko Sivaša. Prešli su ga na improviziranim splavovima, te pristali blizu ušća rijeke Salgir.
Lacyjeva vojska je u borbi porazila Tatare i krenula dalje do grada Karasubazara (današnji Bilohirsk). Spalili su ga prije nego što su se vratili u Rusiju, jer su se u to vrijeme suočili s tatarskim kontranapadom, nestašicom hrane i vode i izbijanjem bolesti. Opljačkavši od Tatara 30.000 goveda i 100.000 ovaca, Rusi su se vratili preko poluostrva Čonhar, gdje su još jednom podigli pontonski most za prelazak preko moreuza. Uspješno su prešli između 2. i 4. augusta 1737. uprkos napadima Tatara.
Nijedan od ovog napada nije imao za cilj osvajanje Krima, ali to će se nakon par decenija promijeniti.
U junu 1771. godine, međutim, Rusi su se vratili s ciljem osvajanja, tokom rata s Osmanlijama. Knez Vasilij Dolgorukov doveo je u Perekop 38.000 ljudi. Tatari i Osmanlije su ovoga puta bili bolje pripremljeni, s vojskom od 50.000 Tatara i 7.000 osmanskih vojnika na utvrđenjima kod Perekopa. Međutim, to nije bilo od pomoći, jer su Rusi u noći 13. na 14. juna 1771. izveli uspješan višestrani napad. Počelo je artiljerijskim bombardovanjem na kraju utvrđenja Sivaš. Nakon 90 minuta granatiranja, 9 bataljona grenadira i 2 bataljona jegera pod komandom general-majora Musin-Puškina upali su na bedem na drugom kraju koristeći merdevine.
Istovremeno, konjica kojom je komandovao general-major Prozorovski je u potpunosti zaobišla utvrđenja gazeći ili plivajući kroz Sivaš. Napali su Tatare s leđa, primoravši većinu da pobjegnu, a ostale da se sklone u tvrđavu Or-Kapi. Garnizon tvrđave se predao 15. juna nakon više ruskog granatiranja. Osmanlije i Tatari su u borbi izgubili više od 1.200 ljudi, ali su Rusi imali manje od 200 žrtava i samo 25 mrtvih. Zarobili su 178 topova.
U isto vrijeme, princ Scherbatov je izvršio amfibijsko iskrcavanje na južnom Arabatu, s ruskom mornaričkom flotilom koja je štitila njegove ljude od osmanskih pomorskih snaga. Brzo je zauzeo staru i slabo branjenu osmansku tvrđavu u Arabatu. Rusi su napredovali preko Krima, prisiljavajući kana da pobjegne u Istanbul, glavni grad Osmanskog Carstva. Izabran je novi proruski kan koji je potpisao mirovni sporazum s caricom Katarinom Velikom, priznavajući Rusiju kao novog gospodara Krima.
Ovaj aranžman nije dugo trajao. Katarina je konačno anektirala Krim 1783. godine i izgradila novu luku-tvrđavu u krimskom selu Akhtiar, nazvavši ga Sevastopolj. Inače, Rusi su se malo trudili da razviju Krim, ostavljajući ga siromašnim i zapuštenim.
Nastavit će se!
