Covid-19 nije prvi virus koji prijeti svjetskoj stabilnosti. Kroz historiju je bolest često djelovala kao skriveni multiplikator sile koji je pomagao osvajanja, rušio carstva i pomogao u izgradnji novih.
Jedan od patogena koji uživa dug i izražen uticaj na vojnu historiju zapadne hemisfere je variola maior. Nazvani još i „crvenom kugom“ zbog tragova koje ostavlja na licu zaražene osobe, ali najpoznatija pod nazivom „male boginje“.
Dok virus corone ima mnogo manju smrtnost, male boginje odnijele su 43 posto svojih žrtava u jednom od posljednjih epidemija u Indiji 1960. godine. Iako su tokom stoljeća Europljani obično imali stopu smrtnosti između 10 i 17 posto, među domorodačkim narodima Sjeverne Amerike smrtnost od malih boginja bila je ogromna. Zaista, njegova prisutnost u potpunosti je oblikovala sudbinu Sjeverne Amerike koliko i meci, oštrice ili bajoneti.
Malena boginja je vjerovatno stigla u Novi Svijet s Kristoferom Kolumbom, mada se općenito prvi opis pojavljuje u kineskom rukopisu iz 4. stoljeća. Dok su Europljani imali određeni stepen imuniteta za tu bolest, starosjedioci zapadnog svijeta je nisu imali. Domaće stanovništvo otoka na koje je stigla Kolumbova ekspedicija 1492. godine procijenjeno je na 500 000. Trideset godina kasnije ti su narodi gotovo izumrli. Iako je rat uzrokovao neke od tih stradanja, vjerovatno je 90 posto njih nestalo od malih boginja.
Kada je Hernan Cortes stigao na teritorij koji danas zovemo Meksiko 1519. godine, njegova mala skupina ratnika suočila se s moćnim Aztečkim Carstvom, koje je prema nekim procjenama brojalo 10 miliona. Iako su Španci imali prednosti vatrenog oružja , konja i saveza s podčinjenim dijelom stanovništva carstva, male boginje bile jedan od faktora španskog uspjeha. Kad je njegova vojska od 1.000 muškaraca opkolila glavni grad Azteka Tenochtitlan 1521. godine, grad od 100.000, boginje su ostvarile ono što meci nisu mogli. U narednih nekoliko decenija bolest je prešla i usmrtila šest miliona ljudi.
Izbijanja nepoznatog virusa 1545. i ponovo 1576. godine izazvala su pustoš na populaciji već oslabljenoj boginjama. Dok se broj starosjedilaca u Meksiku i Srednjoj Americi procjenjivao na 20 miliona 1519. godine, stoljeće kasnije bio je to samo milion.
Godine 1532. 180 vojnika pod vodstvom Francisca Pizarra pokorilo je 690.000 kvadratnih kilometara carstva Inka u Južnoj Americi, a male boginje opet su bile snažan saveznik. Smrtnost u bitkama bila je zanemariva u odnosu na broj umrlih od bolesti. U narednom desetljeću bolest je odnijela više od sedam miliona života.
Istraživači onoga što su kasnije postale Sjedinjene Države poput Hernando de Sotoa, Francisco Vázquez de Coronado i Álvar Núñez Cabeza de Vaca tražili su bogatstvo, a ne vojno osvajanje. Ipak, boginje koje su prenijeli desetkovali su ratničku populaciju plemena na koja su naišli.
Razaranje autohtonog stanovništva zapadne hemisfere omogućilo je šaci španskih vojnika, administratora i svećenika da postave temelj carstva koje se proteže od Tierre del Fuego do Kalifornije. Masovno istrebljenje također je doprinijelo porobljavanju Afrikanaca, pošto se Špansko Carstvo suočilo s manjkom domorodačkih poljoprivrednih radnika.
Ljudi koji su 1620. godine iskrcali u Plimut pronašli su mnogo više grobova nego živih ljudi. Doseljenici sa Britanskih ostrva nisu naišli na otpor. Epidemija malih boginja – vjerojatno u kombinaciji s gripom – četiri godine ranije smanjila je stanovništvo Cape Coda sa 100.000 na gotovo nulu. Bolest se vjerojatno proširila od europskih ribolovaca i trgovaca. U stvari, hodočasnici su sagradili svoj prvi skladište na mjestu napuštenog sela Nauset.
Boginje su igrale ključnu ulogu i u francuskoj i britanskoj borbi za Sjevernu Ameriku. Gotovo svaki veliki europski vojni pothvat, od Filipove ekspedicije protiv Quebeca 1690. godine do Amherstovog zauzimanja Montreala 1760. godine, bili su pogođeni epidemijama koje su smanjile broj vojnih snaga za 20 do 50 posto.
Proširene od strane europskih istraživača, osvajača, misionara i trgovaca bolest se pokazala pogubnom za domorodačko stanovništvo današnjih Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Massachusetts je slomio posljednji otpor domorodaca u Novoj Engleskoj u Ratu kralja Filipa 1676. godine, uglavnom zbog toga što su Wampanoage opustošile male boginje. Naciju Hurona posebno je teško pogodilo nekoliko epidemija u 17. stoljeću, pa je svedena sa 22.000 na 9.000 pripadnika.
Povećan broj mrtvih među domorodačkim narodima često je izazivao „napade iz žalosti“ usmjerene uglavnom na engleska naselja. Mnoga su plemena svoj broj povećavala dovodeći zatočenike zarobljene u takvim napadima. Francuzi su rado ohrabrivali tu praksu kao strateško oružje protiv svojih najvećih neprijatelja. U Deerfieldu, u jednom takvom napadu 1704. godine ubijeno je 47 ljudi, a 300 zatvorenika je prešlo na sjever do St. Lawrencea. Mnoge žene, djeca i adolescenti su odvedeni i integrisani u domorodačku zajednicu. Zajednica je postala simbol takvih racija i izazvala krvavu odmazdu Rogerovih rendžera 1759. godine.
Veliku pažnju danas izaziva prijedlog britanskog generala Jeffreyja Amhersta iz 1762. godine da se Indijancima daju deke kontaminirane boginjama, ali veoponizacija bolesti nikada nije bila sistematska politika, iako su britanski oficiri odobravali tu ideju. Incidenti biološkog ratovanja uglavnom su bili proizvodi pojedinačnih inicijativa, kao primjer koji se desio tokom opsade Fort Pitt 1763. godine. Zapovjednik tvrđave, kapetan Simeon Ecuyer, ovlastio je svog domorodačkog saradnika za isporuku zaražene trgovačke robe plemenima Shawnee, Mingo, Delaware i Seneka tokom pregovora o okončanju opsade. Epidemija boginja već je izbila među vojnicima tvrđave, iako je Ecuyer pažljivo pripremio karantin za zaražene. Čini se da je njegov pokušaj biološkog ratovanja malo djelovao na rješavanje opsade.
Nesreća i zakon nenamjernih posljedica šire male boginje daleko bolje nego pažljivo planiranje. Masakr nad 200 zarobljenika nakon pada Fort Williama Henryja 1757. godine ovjekovječen je u romanu „Posljednji Mohikanac“Jamesa Fenimorea Coopera iz 1826. godine, koji je izazvao masovno negodovanje u Novoj Engleskoj, ali njegove stvarne posljedice bile su pirova pobjeda za Engleze. Indijanci su za trofeje uzeli skalpove engleskih vojnika koji su bili zaraženi malim boginjama, što je je prouzrokovalo ubrzano širenja epidemije među ratnicima, tako da su Francuzi mogli računati na sve manji broj ljudi za rat protiv Engleza.
Domorodci su suosjećali sa zaraženim od malih boginja. Šamani i članovi zajednice bili su stalno uz oboljele, što je doprinijelo širenju bolesti. Umjesto karantene za oboljele, kao što je to bio slučaj sa bolesnim stanovnicima Bostona koji su prebačeni u „pest houses“, neku vrstu karantina, indijske metode liječenja pogodovale su dovođenju članova porodice i šamana do bolesničke postelje. Takva praksa uzrokovala je eksponencijalno povećanje izloženosti patogenu.
Lady Mary Wortley Montagu uvela je 1718. godinu praksu imunizacije u Englesku, svjedočeći o tome u Osmanskom Carstvu , gdje je boravila kao supruga britanskog ambasadora. Pamuk Mather je vodio proces imunizacije 240 stanovinika Bostona tokom epidemije 1721. godine s odličnim rezultatima, ali protivljenje je i dalje bilo rasprostranjeno i praksa je bila nezakonita u New Yorku do 1776. godine. Inokulacija se uglavnom sastojala od nanošenja osušenih krastica ranijih žrtava na zdrave osoba. Takva imunizacija dovela je do pada procenta smrtnosti na jedan posto.
George Washington vidio je alarmantne posljedice malih boginja u Francuskom i Indijskom ratu i primijetio je obrazac koji se ponavljao tokom opsade Bostona. Kad su Britanci evakuirali grad, prvi vojnici koje je poslao bili su muškarci koji su preživjeli bolest. On i John Adams vjerovali su da je američki neuspjeh u zauzimanju Quebeca 1775. godine posljedica epidemije koja je smanjila borbenu gotovost za 50 posto. Kao rezultat toga, Washington je odlučio da postane medicinski, kao i politički revolucionar. On je 1777. godine naredio vakcinisanje svih trupa pod njegovom komandom, dajući primjer svima. Čak i njegova supruga Martha morala je da prođe proceduru.
Iako su preventivne mjere Washingtona u velikoj mjeri bile uspješne, civili se nisu ponašali ni približno tako dobro. U godinama od 1775. do 1782. godine došlo je do niza epidemije u Sjevernoj Americi, uglavnom zbog loših sanitarnih uslova uobičajenih u ratnim vremenima. Tokom sukobima unutar britanskih zatvora za američke ratne zarobljenike u luci New York umrlo je 10.000 ljudi. Skučeni prostor i sobe bez prozora pokazali su se idealnim za širenje bolesti.
Edward Jenner je 1798. godine usavršio vakcinu protiv kravljih boginja, a praksa inokulacije postepeno se širila. Dr Benjamin Waterhouse, Jennerov prijatelj, predstavio ga je Sjedinjenim Državama 1800. godine. Američki vojnici su rutinski inokulirani u vrujeme Građanskog rata, iako je dovoljno regruta izbjeglo imunizaciju, pa je 7.000 umrlo od malih boginja tokom tog sukoba. Širenje bolesti nastavilo se u Europi još u Franko-pruskom ratu 1870.godine. Bolest su francuski zarobljenici prenijeli u Prusku, gdje je umrlo 140 000 ljudi. Zatim se proširila u Austriju gdje je odnijela dodatnih 170.000 života i konačno u Englesku gdje je usmrtila 143.000 osoba.
Posljednji prirodni slučaj malih boginja dijagnosticiran je 1977. godine. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je bolest iskorijenjenom 1980. godine. Trag koje su male bodinje ostavile na svjetsku historiju jedino se može mjeriti sa onim kakav je imala bubonska kuga.. Veliki lideri od Perikla do Pattona znali su da se sve što čovjek izgradi može prevazići, ali pobijediti oružje kakvo je priroda stvorila mnogo je jači orah za razbiti.
John Danielski/militaryhistorynow.com
Preveo i priredio: Faris Marukić
