Kako pogoditi most a da zaboli srce: Godišnjica rušenja Starog mosta

Nedavno izađe vijest da u nekom malom gradiću u dalekom Kvebeku neko zapali most. Most ne bi tako star, iduće godine bi proslavio stoti rođendan. Bi to neki drveni most, ali taj most za ljude koji su njime prolazili bio je više od mjesta gdje treba prijeći rijeku.  On je bio simbol grada.

Onda staneš, misliš. Ko bi uništio most? Zašto bi srušio most? Kome smeta most? U Mostaru ima jedan most, nije sam, ali je poseban. Majstor Hajrudin ga u 16. stoljeću konstruisao, a gradili ga majstori iz Dubrovnika i Popova. Gradili ga od kamena tanelija, koga dopremaše iz kamenoloma u Mukoši. Lijep neki most, nikome nije smetao. Nije smetao ni različitim konfesijama, ni vladarima, niti vojskama. Mnogo vladara nadživi, dva svjetska rata preživi.

Stanovnici ga od milja prozvaše Stari. Stajao je tako Stari stoljećima na jednom mjestu, a izgledao kao da je od jednog komada pravljen. Čuveni putopisac Evlija Čelebija o Starom napisa: “…Kada se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz kojeg je tek izletjela strijela., pa je tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao ni jedan stari neimar. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče sa mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice, praveći, svaki od njih, posebnu vrstu akrobacije…”

Francuski putopisac Poullet koji kroz Dubrovnik i Bosnu prođe u 1658. godine o Starom imao je samo riječi hvale poredeći ga sa najhvaljenijim mostom Venecije: ”Nisam tu opazio ništa naročitog, izuzev jednog vrlo starog svoda, koji služi ćuprijom preko malene rijeke zvane Neretva, čija je gradnja bez sumnje smionija i impozantnija od mosta Rialta u Mlecima premda je potonji na glasu kao pravo čudo”.

I kad čitaš ovo misliš, valjalo je ovakav most srušiti. Neko je ipak imao srca i za takvo nešto. Da taj dan nije u srce pogođen Stari 9. novembar 1993. godine bio bi samo jedan dan u nizu mukotrpnog, iscrpljujućeg rata u gradu napadnutog sa svake moguće strane. Ipak, ovaj čin svetogrđa, urbicida, kulturocida i izljev mržnje prema identitetu grada, simbolu ostat će zauvijek zabilježen kao mrlja koju briše samo iskreno kajanje. Šta o njegovom rušenju misle oni koji su ga rušili zabilježeno je u stenogramima prezentiranim pred Haškim tribunalom. Franjo Tuđman tadašnji predsjednik Republike Hrvatske upita ko je srušio „taj mostarski most“.  Mate Boban bešćutno optuži kišu, te da je Stari sam pao. Ne samo da iz stenograma ne možemo uočiti žaljenje, već se rasprava usmjeri kome strateški rušenje mosta više odgovara pa Tuđman upita: Hoćemo li mi biti optuženi? Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?”. Na to je Mate Boban kratko odgovorio: “Nama”.

Za njegove rušitelje, svih 456 blokova od kojih je Stari bio sazdan trebali su ostati dole u hladnoj vodi Neretve. Nije im se posrećilo. Stari je izronio da progoni sve one koji ga mrze. Kamen temeljac za obnovu luka mosta položili su 2003. godine gradonačelnik Mostara Hamdija Jahić i dogradonačelnik Ljubo Bešlić. Obnova je dovršena 23. jula 2004. godine, a već naredne godine Stari biva uvršten na UNESCO listu zaštićenih spomenika.

Za Intelektualno com piše: Faris Marukić