Američki predsjednik Donald Trump napravio neugodan geografski gaf kad je podijelio mapu koja prikazuje lokacije njegovog prvog stranog putovanja od stupanja na dužnost 2017. godine. Na mapi su zemlje koje Trump trebao posjetiti, ali došlo je do iznenađujućeg dodatka unutar italijanske granice. Korzika – koja je francuska regija – izgleda da je bila označena kao dio Italije. Nedugo zatim pojavilo se niz članaka s naslovom „Trump Korziku ponovo čini italijanskom“ u duhu njegovog predizbornog slogana „Make America great again“. Ali zaista, kako je Korzika postala dio Francuske?
Pisana historija ovog četvrtog ostrva po veličini na Mediteranu počinje cca. 560. godine prije nove ere, kada su Grci iz Fokeje osnovali apoikiju Alaliju. Potom dolaze Feničani, a sredinom drugog stoljeća prije nove era vlast učvršćuju Rimljani. Tada lokalno stanovništvo usvaja latinski jezik, koji ostaje osnova lokalnog dijalekta. U ranom srednjem vijeku na Korziku dolaze Vandali, nasljeđuju ih Longobardi, a njih Arapi. Formalno od šestog stoljeća Korzika je pod sizerenstvom Bizanta, a od osmog titular prava nad ovim ostrvom postaje papa. Prvi čovjek katoličke crkve prava na upravo ostrvom prenosi na biskupa Pize 1077. godine.
U borbu za prevlast uključuje se i Đenova. Vladarska porodica ovog važnog trgovačkog centra na sve načine nastojala je učvrstiti vlast na Korzici. U tome su uspjeli 1284. godine. Potom se u sukob oko prevlasti nad strateški važnim ostrvom uključuje i Aragon. Francuzi priv put dolaze 1553., ali njihova vlast traje samo šest godina. Potom domaće stanovništvo, pod vodstvom Sampiera Corsa, podiže ustanak, pa Korzika nakratko postaje nezavisna. Ipak, dominacija Đenove potrajat će do 1729. godine.
Đenovljanska uprava bila poznata po nepotizmu i korupciji. Brojnost lokalnog stanovništva počela je opadati. Da bi se spasili od nestanka Korzikanci počinju ustanak koji će trajati dvadeset i pet godina. Predvodnik ustanka bio je Pasquale Paoli. Korzika nezavisnost proglašava 1755. godine. Paoli započinje demokratske reforme, formira narodna skupština, donosi demokratski ustav, zabranjuje krvna osveta, osnivaju se univerziteti i otvaraju štamparije. U tom periodu vraća se simbol ostrva „Maor s povezom“, koji vuče porijeklo iz trinaestog stoljeća, a planinski grad Corte postaje prijestolnica. Neki od većih gradova na obali ostaju u rukama Đenove.
Zlurada vlast u Đenovi nije mogla da podnese takav razvoj događaja. Tvrdeći da Korzika i dalje u potpunosti pripada njima prodali su je Francuzima 1764. godine. Trupe kralja Luja XV razvijaju Paolijevu vojsku, te 1768. godine uspostavljaju svoju vlast. Uslijedio je kratak građanski rat, a Korzika je zvanično inkorporirana u Francusku 1770. godine. Paoli se vratio 1790. godine i uz britansku podršku proglasio neovisnost od Francuske, a Britanske snage zauzele su niz primorskih gradova. Nezavisnost je, međutim, kratko trajala; Britanci su se povukli 1796. godine, Paoli je otišao živjeti u London. Napoléon Bonaparte (rođen u Ajacciu) zaposjeda svoj rodni kraj. Korzika je od tada francuski departman, s izuzetkom njemačko-italijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu do 1943. godine.
Korzikanski separatizam
Iako se nacionalni pokret za nezavisnost Korzike može pratiti od 1890. godine, on sve do 1958. godine ne poprima jasne oblike. Poslije Prvog svjetskog rata, taj pokret bio je pro italijanski, ali okupacija ostrva od strane Italije negativno djeluje na dalje širenje te ideje. Poslije Drugog svjetskog rata ideja nezavisnost Korzike postoji samo u opskurnim intelektualnim krugovima.
Raspad francuskog kolonijalnog poretka donosi promjene. Broj stanovnika na Korzici opada, a zamjenjuju ih Francuzi izbjegli iz Alžira. Vlast vrši nuklearna testiranja u napuštenim lokalnim rudnicima, a proces razvoja industrije znatno kasni za ostatkom zemlje. Borba za očuvanje lokalne prirode dugoročne veže korzikanski nacionalizam za pokret zelenih. Od 1976. godine djeluje i Nacionalni oslobodilački front Korzike, pokret odgovoran za niz bombaških napada na ostrvu, ali i ostatku Francuske. Osnovna ideja bila je da se pažnja vlasti usmjeri na ekonomsko zaostajanje. Separatističke ideje se vremenom ublažavaju, te korzikanski nacionalisti počinju težiti širokoj autonomiju, promociji korzikanskog jezika i kulture, te jačanju turizma kao najznačajnijeg izvora prihoda.
Lokalni nacionalizam ponovo ulazi u modu 2015. godine kada stranka “Za Korziku” osvaja većinu u lokalnom parlamentu. Ta stranka svoju dominaciju učvršćuje 2017. godine. Jean-Guy Talamoni, lider nacionalista, tada je za “New York Times” izjavio da Korzikanci žele nezavisnost , ali strahuju da bi turbulencije mogle utjecati na ekonomiju baziranu na turizmu.
Za Intelektualno.com piše: Faris Marukić
