Možete riječima nastojati izmanipulirali svijet tako da dobijete od njega ono što želite. To nazivamo „političkim djelovanjem”. To je spin. To je specijalnost beskrupuloznih marketinških stručnjaka, trgovaca, oglasivača, opsjenara, utopista opsjednutih sloganima i psihopata. Kada pokušavaju utjecati na druge i manipulirati njima, ljudi se koriste govorom. To rade studenti kada pišu esej kojim žele udovoljiti profesoru, umjesto da artikuliraju i iznađu vlastite ideje. To je ono što svi rade kada nešto žele i odluče se pretvarati i lagati da bi udovoljili i laskali. To je spletkarenje, izmišljanje parola i propaganda.
Živjeti na taj način znači biti opsjednut nekom lošom željom i zatim oblikovati svoj govor i djela tako da dostizanje željenoga rezultata bude izgledno i razumno. Evo nekih tipičnih ciljeva: „nametanje svojih ideoloških uvjerenja”, „dokazivanje da sam (ili sam bio) u pravu”, „pokazivanje sposobnim”, „uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici”, „izbjegavanje odgovornosti“ (ili, brat blizanac toga cilja, „preuzimanje zasluga za tuđa djela”), „napredovanje”, „privlačenje pažnje”, „pobrinuti se da me svi vole”, „ubiranje plodova mučeništva”, „opravdavanje vlastitoga cinizma”, „racionaliziranje svoga antisocijalnog držanja”, „umanjivanje značenja sukoba koji se upravo odvija”, „podržavanje svoje naivnosti”, „prenaglašavanje svoje ranjivosti”, „prikazivati se svecem” ili (a ovaj je osobito podmukao) „pobrinuti se da za sve uvijek bude krivo moje nevoljeno dijete”. Sve su ovo primjeri onoga što je sunarodnjak Sigmunda Freuda, manje poznati austrijski psiholog Alfred Adler, nazvao „životnim lažima”.
Osoba koja živi s nekom životnom laži pokušava manipulisati stvarnošću pomoću percepcije, misli i djelovanja tako što samo usko zadanom i unaprijed određenom rezultatu dopušta postojanje. Kada tako živimo, onda svjesno ili nesvjesno temeljimo svoj život na dvije premise. Prva glasi da je naše trenutno znanje nesumnjivo dovoljno da odredimo što je dobro sve do u daleku budućnost. Druga glasi da bi stvarnost, kada bi bila prepuštena sama sebi, bila nepodnošljiva. Prva je pretpostavka filozofski neopravdana. Naime, ono čemu trenutno težite možda nije vrijedno postizanja, baš kao što ono što sada radite može biti pogrešno. Druga je premisa još gora. Vrijedi samo ako je stvarnost u sebi nepodnošljiva i istodobno nešto čime možete uspješno manipulisati i izvrtati. Takav govor i razmišljanje zahtijeva aroganciju i uvjerenost koju je engleski pjesnik John Milton genijalno poistovjetio s arogancijom i samouvjerenošću Sotone, najvišega Božijeg anđela koji je tako spektakularno zastranio. Razumska sposobnost opasno naginje oholosti: ono što ja znam jest sve što treba znati. Oholost se zaljubljuje u vlastite tvorevine i nastoji ih apsolutizirati.
Vidio sam kako ljudi stvaraju vlastitu utopiju i onda izobličuju svoj život u čvorove pokušavajući je pretvoriti u stvarnost. Student koji pristaje uz političku ljevicu usvoji moderni stav koji se protivi autoritetu i zatim sljedećih dvadeset godina ustrajno i ogorčeno pokušava srušiti vjetrenjače svoje mašte. Osamnaestogodišnjakinja proizvoljno odluči da želi otići u penziju kada napuni pedeset dvije godine. Zatim radi tri decenije da to ostvari, ne uviđajući da je tu odluku donijela kada je bila tek nešto više od djeteta. Šta je ona kao tinejdžerica mogla znati o tome kako će izgledati njen život s pedeset dvije godine? Čak i sada, mnogo godina poslije, ima samo mutnu, vrlo nejasnu ideju o svom penzionerskom Edenu. Odbija to uvidjeti. Jer ako je taj prvotni cilj pravi promašaj, kakav je onda smisao njena života? Boji se otvoriti Pandorinu kutiju u kojoj se skrivaju sve nevolje svijeta. Ali unutra je i nada. No ona umjesto toga izobličuje svoj život tako da odgovara maštanjima naivne tinejdžerice.
Tako naivno oblikovan cilj s vremenom mutira i postaje zlokoban oblik životne laži. Jedan mi je četrdesetogodišnji klijent ispričao svoju viziju koju je oblikovao dok je bio mlad: „Vidim sebe u mirovini kako sjedim na suncu na plaži u tropima i ispijam margarite.“ To nije plan. To je turistički plakat. Nakon osam margarita jedino što vas čeka jest mamurluk. Nakon tri sedmice ispijanja margarita, ako imate imalo pameti, postat će vam smrtno dosadno i gadit ćete se sami sebi. Nakon godinu dana, ili čak manje, postat ćete patetični. To jednostavno nije održiv plan za život. Ovakvo pretjerano pojednostavljivanje i izvrtanje posebno je tipično za ideologe. Oni usvajaju jedan jedini aksiom: vlada je loša, imigracija je loša, kapitalizam je loš, patrijarhat je loš. Zatim filtriraju i pretražuju svoja iskustva i sve više ustraju na tome da se upravo tim aksiomom sve može objasniti. A u pozadini cijele te loše teorije stoji njihovo narcisoidno uvjerenje da bi se svijet mogao uredi ti kako treba samo kada bi se njima prepustila kontrola.
No postoji još jedan temeljni problem sa životnim lažima, osobito ako se zasnivaju na izbjegavanju. Kada griješimo djelom, to znači da smo napravili nešto što znamo da je pogrešno. Grijeh propusta znači da ste dopustili da se dogodi nešto loše, a mogli ste to spriječiti. Pritom se prvi, grijeh djelom, obično smatra težim od potonjega koji je u svojoj biti izbjegavanje. No ja nisam tako siguran u to.
Zamislite osobu koja insistira na tome da sve u njenom životu bude ispravno. Izbjegava sukobe, smiješi se i radi ono što joj se kaže. Pronađe svoj kutak i tu se sakrije. Ne propituje autoritet, ne iznosi svoje ideje i ne žali se kada se prema njoj loše odnose. Želi biti nevidljiva, kao riba u jatu. No nemir joj potajice izgriza srce. Ona svejedno pati jer život je patnja. Usamljena je, izolirana i neispunjena. No njena poslušnost i zaborav same sebe oduzimaju sav smisao njenom životu. Postala je rob, alat koji drugi mogu iskorištavati. Ne dobiva ono što želi ili treba jer bi za to morala reći što misli. Zato u njenom životu nema ničega vrijednog što bi moglo biti protuteža životnim nevoljama. I od toga joj je mučno.
Istina, možda će upravo glasni pojedinci koji izazivaju probleme prvi nestati kada institucija kojoj služite upadne u nevolje. Ali oni nevidljivi odmah su sljedeći na toj listi. Neko ko se skriva nije nezamjenjiv. Nezamjenjivost zahtijeva originalan doprinos. Skrivanje neće spasiti konvencionalne konformiste ni od bolesti, ni od psihičke bolesti, ni od smrti, ni od poreza. A skrivati se od drugih znači potiskivati i skrivati vlastite neostvarene potencijale. I u tome je problem.
Ako se ne otkrijete pred drugima, nećete se uspjeti otkriti ni sebi. To ne znači (samo) da potiskujete ono što jeste. To znači i da toliko toga što biste mogli biti nikada neće biti primorano izići na vidjelo. To je biološka i ujedno konceptualna istina. Kada se hrabro upustite u istraživanje i svojevoljno se suočite s nepoznatim, skupljate informacije i od njih gradite novoga, obnovljenog sebe. To je konceptualni element. No znanstvenici su nedavno otkrili da se u centralnom nervnom sistemu organizma koji se nađe (ili sam sebe dovede) u novoj situaciji aktiviraju novi geni. Ti geni kodiraju nove proteine, a ti su proteini građevni materijal za nove strukture u mozgu. To znači da se velik dio vas još uvijek rađa, u najfizičkijemu mogućem smislu, i da vašom nepokretnošću i statičnošću taj dio vas nikada neće postati stvarnost. Morate reći nešto, otići negdje i napraviti nešto da se taj proces aktivira. Ako to ne učinite… ostat ćete nepotpuni, a život je pretežak za nepotpune.
Odlomak iz djela: Jordan Peterson, 12 pravila za život, str. 179-181. / Dialogos
