Dr. John Paul Newman je profesor europske historije dvadesetog stoljeća na Univerzitetu Maynooth Republika Irska. Doktorirao je na Univerzitetu u Southamptonu (pod mentorstvom profesora Mark Cornwalla), a od 2008. do 2011. bio je postdoktorski istraživač ERC-a koji je radio na projektu “Paramilitary Violence after the Great War”, kojoj je pridonio studijom slučaja nasilja na Balkanu. Zanima ga moderna historija Balkana i Istočne i Srednje Europe, s posebnim naglaskom na Jugoslaviju, Bugarsku, Makedoniju i Čehoslovačku. Njegov se dosadašnji rad usredotočio na ratne veterane, paravojno nasilje i na naslijeđe koje je rat ostavio u regiji. Autor je knjige „Yugoslavia in the Shadow of War: Veterans and the Limits of State-building 1903-1945.“, te brojnih članaka kao što su The Burden of Triumph: Introduction to Special Edition on Cultures of Victory and Victorious Societies in Twentieth Century Europe i Post-imperial and Post-war Violence in the South Slav Lands, 1917–1923. Sa profesorom Newmanom razgovrali smo o značaju izučavanja historije Balkana među zapadnoevropskim historičarima, ulozi Balkana u razvoju radikalne desničarske ideologije u Evropi, te o Krajevini Jugoslaviji.
Razgovarao: Faris Marukić
Intelektualno.com:Koliko je proučavanje historije Balkana zanimljivo zapadnoeuropskim istraživačima?
Newman: Rekao bih da je u većini slučajeva radi o prolaznom interesu. Ovisi o temi na kojoj radi vaš zapadnoevropski historičar. Vidjeli smo prije nekoliko godina kako je historičar moderne Njemačke s Cambridgea, profesor Christopher Clark, doveo Balkan u središte narativa o porijeklu Prvog svjetskog rata (iako na način koji su mnogi smatrali problematičnim). Ali ovo je vjerojatno iznimka, a ne pravilo. Jezične barijere i pitanja specijalizacije znače da je velik dio historije Balkana vrlo često nedostupan za zapadne istraživače.
Intelektualno.com: Kakva je bila uloga četnika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), posebno u kontekstu uspostave vlasti?
Newman: Dvosmislen i složen. Složen dijelom zato što su četnički vođe i njihove udruge često bili podijeljeni oko pitanja stvaranja države, političke ideologije, strategije itd. Složeni i zbog toga što su se stavovi među četnicima promijenili tijekom međuratnog razdoblja, u većini slučajeva postajući radikalniji, rigidniji kako je vrijeme je prolazilo. Ali ako bih to morao sažeti, opisao bih ovo kao povijest neuspjeha, jer su četnici bili u svojim očima domoljub koji su se nadali da će učvrstiti jedinstvo države, ali svojim su postupcima uspjeli samo otuđiti mnoge ljude. Veliki bosanski povjesničar Nusret Šehić to je vrlo jasno pokazao u svojim radovima na tu temu, pokazujući kako je četničko nasilje jednostavno antagoniziralo ljude u Bosni.
Intelektualno.com: Koliko je ideja jugoslavenstva bila popularna i prihvaćena među jugoslavenskim narodima?
Newman: Mnogi su ga (jugoslovenstvo) ljudi prihvatili, ne samo u međuratnom, već i u socijalističkom razdoblju. Mnogi su to više jednostavno pristali na njega i nastavili sa svojim životima. Neki su ga aktivno odbijali. Ali u srcu Europe postojala je južnoslavenska država veći dio ‘kratkog dvadesetog stoljeća’, i ako ćemo dobro razumjeti ovo vrijeme i ovo mjesto, moramo uzeti u obzir uspjehe jugoslavenstva, kao i nešto poznatije neuspijehe.
Intelektualno.com: Kako je prihvaćena nova vlada u zemljama koje su prije bile pod austrougarskom vlašću ili upravom?
Newman: Opet, na složen i dvosmislen način. Često je bilo nesporazuma, a bilo je i ogorčenja, a kako su se gomilali problemi, ta ogorčenost postajale je sve veće i veće. Politička i državna tradicija koja se stekla u Kraljevini Jugoslaviji bila je vrlo različita od one koja je postojala u habsburškim južnoslavenskim zemljama, u nekim slučajevima bolja, u drugim slučajevima lošija. Ljudima koji su imali iskustva s institucijama Austro-Ugarske vrlo je često bilo teško prilagoditi se institucijama južnoslavenske države – dobar primjer za to bili bi bivši časnici austrougarske vojske koji su nastavili služiti u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci (Slavko Kvaternik je glavni primjer, iako mislim da je Kvaternik prilično poseban slučaj). Gledajte, ovo je bio težak posao u cijeloj regiji, sve takozvane ‘države sljednice’ Austro-Ugarske, ne samo unutar Kraljevine Jugoslavije, suočile su se s ogromnim poteškoćama u okupljanju svojih teritorija, različitih povijesnih tradicija i nasljeđa. Ti su problemi bili prisutni i – rekao bih – posebno akutni u Kraljevini Jugoslaviji.
Intelektualno.com: Povlače li današnje desničarske stranke u Europi ideje s Balkana?
Newman: Ovo je stvarno zanimljivo i važno pitanje. Mislim da današnje desničarske stranke dosljedno i bitno ne crpe mnogo iz sličnih pokreta na Balkanu. Vidjeli smo da su radikalni desničarski teroristi na Zapadu (Anders Brevik, Brenton Harrison Tarrant) uzeli neko nadahnuće od etno-nacionalista na Balkanu. Ali njihove ideologije – kakve su bile – bile su mješavina različitih ideja i programa i nije jasno da su stvarno razumjevali materijal iz kojeg su crpili. Mislim da nije točno prikazivati, kao što neki rade, Balkan kao izvor globalnog desnog radikalizma. Što se tiče političkih stranaka, prema mojim saznanjima, otkrivene veze su rijetke. Ali opet je jasno da je vrsta desničarskog nacionalističkog populizma koju vidimo u posljednjih nekoliko godina izuzetno slična onoj koju smo vidjeli na Balkanu tijekom 1990-ih, što je i stav kojeg je bosanski autor Aleksandar Hemon vrlo rječito iznio . Na ovo bih rekao da ‘algoritam’ desničarskog populizma često nije sofisticiran, oslanjajući se na prilično stabilan i ograničen skup taktika, ideja, i u tom smislu nije iznenađujuće vidjeti eho različitih epoha. Politički akteri koji igraju ove uloge 2021. godine prilično su iznenađujući: Viktor Orban, ‘mlada kometa’ mađarske demokratske revolucije 1989. godine; ili još začudnije Janez Janša, svojedobno protivnik Slobodana Miloševića koji sada, čini se, želi kopirati veći dio njegove knjige populističkih igara.
Intelektualno.com
