Japan je za dvadeset godina prešao put od feudalne države do ustavne monarhije Japan je za dvadeset godina prešao put od feudalne države do ustavne monarhije
Pokušaji Europljana da prodru u zemlje Dalekog istoka datiraju još iz vremena velikih geografskih otkrića. Kina i Japan su postali zanimljivi europskim istraživačima, u... Japan je za dvadeset godina prešao put od feudalne države do ustavne monarhije

Pokušaji Europljana da prodru u zemlje Dalekog istoka datiraju još iz vremena velikih geografskih otkrića. Kina i Japan su postali zanimljivi europskim istraživačima, u prvom redu Portugalcima koji od početka XVI stoljeća počinju da se iskrcavaju u Kini, a nešto kasnije i na obale Japana. Za portugalskim moreplovcima kreću i druge europske ekspedicije, ali sve one zajedno ne daju očekivane rezultate, kakav je bio slučaj sa ekspedicijama na tlu Južne Amerike. Određene uspjehe ostvarili su portugalski kolonisti u Kini, gdje su uspjeli da se nastane na otoku Makao. Za razliku od Kine, u Japanu stranci nisu ostvarili nikakav uspjeh. Uvidjevši da je ograđivanje od Europljana spas za japansku nezavisnost, Japan odlazi u jednu krajnost, u potpunu zatvorenost prema ostalom svijetu. Od tada se u Japanu kažnjava smrću svaki pokušaj ulaska ili izlaska iz ove zemlje, a takva je politika odgodila novi japanski susret sa zapadom za tri stoljeća.

Polovinu XIX stoljeća i novi pokušaj prodora zapadnih sila na njegovu teritoriju, Japan dočekuje kao feudalna država čiji je feudalni sistem, uslijed izolacije, potpuno evoluirao bez vanjskih uticaja. Od početka XVII stoljeća, japanski car nije imao nikakvu svjetovnu vlast u zemlji. Živio je zatočen u palači u Kjotu, a njegov autoritet sveden je samo na vjerska pitanja. Sva vlast u zemlji bila je skoncentrisana u rukama šoguna, vrhovnog vojnog zapovjednika, čija je vlast bila nasljedna, a boravio je u Edu- današnjem Tokiu. Čitav Japan bio je podijeljen na provincije kojima je vladalo lokalno feudalno plemstvo dajmosi. Oni su u svojim rukama imali ¾ zemlje u Japanu, na kojima su imali svoja utvrđenja i svoju vojsku sastavljenu od konjanika samuraja.

Nakon što su se 1848. godine učvrstile u Kaliforniji, Sjedinjene Američke Države nastoje da prodru na pacifičko tržište. Na tom putu nalazio im se Japan, koji je trebao da postane njihova prva baza u unutrašnjosti Pacifika. Poslavši nekoliko puta naoružanu flotu tokom 50-ih godina prema vodama Japana, SAD su prisilile Japance na otvaranje svojih luka američkoj robi, te da američkim trgovcima dadnu povlašten položaj. Nakon SAD-a, slična prava u Japanu dobijaju i druge zapadne sile.

U zemlji je zavladala erupcija nezadovoljstva domaćih trgovaca i zanatlija, koji su zbog strane konkurencije počeli propadati. Dio feudalnog plemstva dajmosa iskoristio je ovo nezadovoljstvo kako bi zajedno sa carom-zatočenikom srušio šogunat u Japanu. Godine 1867. čitav Japan podijelio se u dva tabora. U prvom su bile pristaše cara i dajmosa koji su htjeli ukinuti šogunat i od Japana napraviti apsolutističku monarhiju, a u drugom su bili šogun i njemu lojalne snage, koje su se borile za očuvanje postojećeg stanja. Podjela je prerasla u građanski rat, koji je završio pobjedom caru lojalnih snaga 1869. godine. Na taj način ukinut je šogunat, a Japan je postao apsolutna monarhija.

Da bi uvela kontrolu i uspostavila red i mir nova japanska vlada, sastavljena od dajmosa i samuraja koji su se u građanskom ratu borili na strani cara, pokušala je da uvjeri svoje podanike da će novi poredak biti zasnovan na pravdi, te da će svim japanskim stanovnicima pružiti nove mogućnosti. Detaljno razrađen program budućeg uređenja države izložen je u Petočlanom zavjetu, kojeg je car Mucuhito objavio 6. aprila 1868. godine. Zavjet je proklamovao osnivanje Savjetodavne skupštine i ukidanje feudalizma. Ipak u prvim godinama monarhije, skupština nije imala neku značajniju ulogu, već je novouspostavljena vlada odlučila da se okoristi politikom „čvrste ruke“, te su stoga prve značajnije reforme japanske monarhije u suštini bile oktroirane.

Nakon 1868. godine dvor i vlada vrše niz reformi, pa je čitavo razdoblje vladavine cara Mucuhita nazvano epohom prosvjećenosti ili epohom Mejdži. Vlada je ukinula sva postojeća ograničenja u trgovini i zanastvu. Zvanično je ukinut feudalizam u zemlji, a raniju podjelu na feudalne oblasti zamijenila je podjela na prefekture sa lokalnom upravom. Reformisane su državne finasije na način da su centralizovane i podvrgnute vladinoj upravi, odnosno ministarstvu finansija. Veliku pažnju Mejdži vlada je posvetila obrazovanju. Smatrajući da samo obrazovan narod ima mogućnost stalnog napretka, vlada ulaže ogromne napore sa ciljem otvaranja osnovnih škola i univerziteta, a od ovog perioda osnovno obrazovanje u Japanu postaje obavezno. Carska prijestolnica je premještena iz Kjota u Edo, koji je preimenovan u Tokio.

Reforme Mejdži epohe omogućile su Japanu brz ekonomski rast. Koristeći se naučnim i tehničkim dostignućima zapada, te potpomognuta zapadnim stručnjacima koji su bili angažovani u Japanu, japanska vlada pomaže razvoj industrije. U prvom redu potpomognute su gradnje željeznica sa ciljem povezivanja većih gradskih centara. Željenice su izgrađene uz pomoć stranog kapitala, ali one nikada nisu prešle u vlasništvo stranaca, kakav je slučaj bio sa željeznicama u kolonijama. Industrija pamučnog prediva i industrija izrade sirove svile doživjele su najbrži razvoj, a njihovi proizvodi su veoma brzo počeli da se izvoze, najrpije u SAD. Metalurgija se sporije razvijala jer su Japanu manjkale osnovne sirovine za njen razvoj, ugalj i željezo. Kakav je zamah u godinama epohe Mejdži ostvarila japanska proizvodnja, najbolje govori podatak da se Japan sa prvim modernim brodom susreo polovinom XIX stoljeća, a da je 1903. godine japanska trgovačka mornarica bila šesta u svijetu po svojoj tonaži.

Razvojem industrije dolazi do ekonomskog jačanja japanske buržoazije koja igra sve veću ulogu u političkom životu Japana. U krilu buržoarske inteligencije rodio se pokret koji je težio ograničavanju careve apsolutne moći i uvođenju parlamentarnog života u zemlji. Ovom liberalnom pokretu se približava i određen broj nekadašnjih dajmosa i samuraja. Liberali su svoje uporište pronašli u građanstvu velikih industrijskih centara, i vršili su stalni pritisak na cara i vladu. Godine 1889. car Mucuhito morao je zemlji „pokloniti“ ustav, uslijed pritiska liberalne buržoazije. Japanski ustav je bio inspirisan pruskim reakcionarskim ustavom iz 1850. godine, a proklamovao je sazivanje skupštine, koja bi trebala biti izabrana na izborima, a pravo glasa bio je određeno visokim imovinskim cenzusom, zbog čega je većina Japanaca ostala uskraćena za pravo glasa. Na taj način Japan je u samo dvadeset godina prevalio put od feudalne države do ustavne monarhije, put za koji su europskim zemljama bili potrebni vijekovi.

Po nekoj ustaljenoj šemi kada bi zapadni trgovci otvorili put kapitalu u nekoj zemlji, ona bi neminovno u narednim godinama postala kolonijom. Japan je imao drugačiji put. On nije postao zapadna kolonija, već se u narednom periodu etablirao kao ozbiljan konkurent zapadnim silama.

Za Intelektualno.com piše: Dino Hajdar

Facebook komentar

Intelektualno