U nekoj porodici zavladala nesloga. Ona, rđava majka, rađala i druga zla. Sve je više okruživala tu jadnu ljudsku porodicu. Stariji se nisu poštivali i još se mlada čeljad odala sebičnosti i nevaljalu životu. Ljubav bijaše utrnula u njihovom srcu. Bacili su rad i posao. Oruđe im zarđalo i, pod rđom, kao da plakaše za vrijednim rukama.
Kuća počela da rđa, a gadni crv nemilo pregrizao život porodice. Sve pošlo padu…
Jednog lijepog dana, pred sami mjesec ramazan, okupi domaćin svu čeljad oko sebe. Blijed u licu, upalih očiju i iznemoglim glasom poče da zbori:
– Djeco moja! Ovako ne ide. Jesmo li i mi ljudska krv, imamo li i mi obraz? Osjećate li da nam prođoše dani uzalud i da nam samo ostaje trag sramotan. Dozovite se, saberite se i promislite…
Nakon toga starac zašuti, zavlada tajac i svačije su oči gledale ničice, potištene i nemoćne, kao da se stide crne zemlje.
– Djeco moja! – nastavi starac dok je malo odahnuo i prikupio nove snage, – pred nama su sveti dani posta i svete noći razmišljanja. Tih dana čovjek treba da sabere svoje misli, razmišljava o svome biću, kaje se, dijeli milostinju, ljubi bližnjega svoga i da se sjeća, dobro sjeća najvećega svoga dobrotvora Gospoda… Ćitite li i vi u sebi snagu, da možete da shvatite svetost ovog mjeseca? Ćutite li i vi makar u kutu svoga srca da još u vama ima osjećaja ljubavi?
I starcu riječ zape. Nijema tišina zavlada u skupu. Istom se tada čuše i ako nemoćni glasovi iz mlađega grla:
– I mi smo ljudi u nama teče ljudska krv. I mi smo muslimani… Opojeni smo nesrećnom neslogom, zanijeli se mržnjom… I mi smo ljudi, grješni ljudi… A Bog daje, da se grješnik kaje…
Nakon tih riječi domaćin pogleda u domaćicu, ova u njega, a njihovi se opet pogledi sretoše u zajedničkom pogledu na svojoj djeci…
Djeca su otada prišla bliže srcu svojih roditelja, a roditelji tješnje privukli sebi svoj porod. Čula se starija, blaga riječ. U život porodice poče opet da ulazi ljubav. Rad i posao oživješe, a i sloga je došla da ih tješnje veže u svemu, što je dobro i plemenito. Tako ih je zatekla dvadeset i sedma noć ramazana, Lejlei-kader. Te noći, kad su sva čeljad bila na okupu uđe u porodicu jedna neobična prilika.
– Ja sam Sreća i došla sam da i s vama živim.
– Pa gdje ćeš stajati u nas? – pitaju je djeca.
– Stajaću u vašim srcima, u vašoj duši. I doklegod budete čuvari Ljubavi i Dobrote u svojim srcima, ja neću da idem od vas. Ja sam Sreća što čovjeka uznosi višenu i boljemu životu, što čovjeka čini čovjekom duševnim, zadovoljnim, srećnim…
Tada sva čeljad srećne porodice padoše ničice na sedždu, da blagodare Gospodu i da Ga zamole da blagoslovi Sreću u njihovom domu…
Gajret, Sarajevo, 16.03.1926., X, 6.
Izvor: D. Tomašević, Bajram ide…, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014.
Priredio: Mirza Pecikoza/ Akos.ba
