Početak 1918. godine je izgledao kao da će biti povoljan za Centralne sile, izlazak Rusije iz rata je pružio znatnu stratešku prednost. Ipak, teška ekonomska situacija, glad i iscrpljenost ljudstva su bili važniji faktori koji su išli u korist sila Antante. U ovoj godini po prvi put monarhija se suočava sa ozbiljnijim problemom dezerterstva. Na prve slučajeve vlast je reagovala relativno blago, što je sasvim sigurno dalo podrsteka vojnicima u kasnijem periodu. Početkom 1918. iz Bosne i Hercegovine je ukupno regrutovano 292.908 vojnika što je iznosilo 12,8% od ukupnog broja stanovništva. Sa tim brojkama se često manipulisalo, te je general Sarkotić u više navrata korigovao cifre. Od oslobođenih ratnih zarobljenika sa istočnog fronta se puno očekivalo, ipak tek u julu 1918. godine dio ovih trupa se uključio u vojne formacije, a zarobljenici su pristizali sve do oktobra te godine. Situacija sa snabdijevanjem trupa je bila katastrofalna, posebno je bio problem sa hranom. Dok je na početku rata porcija mesa iznosila 400 grama, 1918. Godine to je svega 100 grama. Povratnici iz zarobljeništva su vođeni na ponovnu obuku koja je trajala tri mjeseca. Bošnjački povratnici su bili smješteni u Wieselburg. Ranjeni su prebačeni u sanitetske zavode, a ostali su opremljeni po propisima. Svi povratnici su bili podvrgnuti ispitivanju, kako bi se razotkrili eventualni uticaji neprijateljske propagande na njih. U sudskim procesima povratnici su svrstavani u tri kategorije, primjeran, sumnjiv I kriv. Od 12 254 bosanskohercegovačka povratnika samo 51 je proglašen krivim, te je upućen na daljnji postupak Divizionom sudu u Sarajevu.
Tokom 1918. godine položaj centralnih sila se znatno pogoršao, očekivanje povoljnog ishoda rata je bilo veoma nerealno. Prvi nemiri u Bosni i Hercegovini su izbili u februaru, kada se u Mostaru pobunilo 22. dalmatinski pješadijski puk. Osnovni uzroci pobuna su bili loše snabdijevanje, pa tek onda neprijateljska propaganda. Teži vid povrede discipline je bilo dezerterstvo i prekoračenje odsustva. Mnogi vojnici su bili upoznati sa blagim kaznama te se tako za mjesec odsustva dobivalo svega nekoliko dana zatvora, te su svjesno kršili odredbe. Kako bi se suzbilo dezerterstvo formirane su kontrolne stanice u Bosanskom Brodu, Brčkom i Bosanskom Novom. Cilj je bio da se evidentiraju osnovni podaci te iste podatke proslijediti najbližoj žandarmerijskoj stanici. U jednom izvještaju je zabilježeno kako je jedan vojnik izjavio „Lahko je Vama sad nas ganjati, dok je zima, ali kad šume budu olistale, onda ćemo mi vas ganjati“. Pojavio se i problem šverca oružjem, te je donesena naredba da vojnici kada idu na odsustvo predaju oružje, koje će zaduživati pri povratku. Dezerteri su činili razne prestupe, od kojih su bile najbrojnije pljačke stoke i provale. Podatak o povećanju kriminaliteta u bihaćkom okrugu dovoljno govori, 1915 je počinjeno 84 krivična djela, 1916 180; a u periodu od samo prvih 7 sedmica 1918. godine čak 201 krivično djelo.
Nedostatak osnovnih potrepština
Pojava koja je bila najznačajnija je formiranje oružanih skupina pod nazivom „Zeleni kadar“. Ljudstvo ugroženo nedostatkom osnovnih potrepština je u ovim jedinicama vidjelo spas. Vlasti su prikrivale ovu pojavu, te su negirale da postoje te jedinice. General Sarkotić je uvjeravao da se samo radi o skupinama bandita, jer nisu imali zajednički politički cilj. Sve ovo je uticalo i na civilno stanovništvo, sve više informacija je dolazilo koje su svjedočile da je monarhija zaboravila na stanovništvo Bosne i Hercegovine, svi prinosi su slani za potrebe vojske tako da je među stanovništvom zavladala glad. Takođe učestale su bile i pobune radnika na željeznici i u šumama. Početak 1918. godine je obilježio i povećan broj smrtnih slučajeva prouzrokovanih lošim zdravstvenim prilikama. Loši uslovi te prevashodno ishrana su bili glavni uzroci. Od svih trupa, bošnjačke trupe su bile najviše pogođene, te je vladala pothranjenost. Posebno su ispaštali pomoćni radnici od kojih se u više navrata tražilo više od samih trupa, dok su dobivali znatno manje hrane. Vrhovna komanda u martu 1918. pravi planove za konačnu ofanzivu. Jedan od osnovnih motiva je želja da se dođe to plijena koji bi donekle povratio snagu vojsci. U junskoj ofanzivi učestovao je veliki broj bošnjačkih jedinica. Četvrti bošnjački puk je na juriš osvojio Monte Solarolo. Borbe oko Montella su vođene devet dana, a gubitci su bili strahoviti. Ranjena su 602 vojnika, dok je poginulo čak njih 406. Pored svih tih muka, u vojsci je zavladala i glad. Trupe danima nisu jele ni mesa niti bilo kakve masnoće, kasnije se stanje bar malo popravilo zahvaljujući žetvama, pa je hljeba bila u dovoljnoj mjeri. Tada se dešava da cijele jedinice se predaju, isključivo zbog nade da će kod protivnika dobiti više hrane. Jedan podatak govori da je prosječna težina vojnika iznosila svega 50kg. Sa odjećom je bio podjednak problem, uniforme su bile poderane, raspadnute. U jednoj situaciji oficir generalštaba je naišao na jedinicu koja je bila samo u donjem vešu. Vojnici sa odsustva su posuđivali uniforme od prijatelja. Ratno profiterstvo je takođe jedna od stvari koja je uticala na moral boraca. Vraćajući se svojim domovima uvidjeli su pojavu kako su se neki bogatili na tuđoj nesreći. Propaganda u tim mjesecima je imala još većeg odjeka.
Dana 24. oktobra 1918. godine otpočela je posljednja velika bitka Prvog svjetskog rata. Sile antante su izvršile prodor na područje Sedam općina, predvođene Talijanima. Olakšavajuaća okolnost za Talijane je bila činjenica da su zatekli austrougarsku vojsku u raspadu. Rezervne jedinice su odbijale ići na prvu liniju, a kada je car Karlo pristao na izdvajanje Mađara iz vojske, oni su prvi napustili položaje. Dva dana prije početka odlučujuće bitke, dolazi do dezertiranja 4. bošnjačkog puka, a obrazloženje je bilo kako je car zaboravio na njihovu domovinu u svom manifestu, pa tako ne vide razloga da se bore. U ranim jutarnjim satima 28. oktobra počeo je najžešći napad sila Antante. Položaje 3. bošnjačkog puka su zaobišle francuske jedinice i napale sa leđa. U tako teškoj situaciji vojnici su bili prinuđeni na predaju, manji broj uspio pobjeći, a dio je izgubio život od mitraljeske vatre pri bijegu. Svi zarobljenici su smješteni u logor u Vicenzi, a tamo ih je posjetio srpski vojni vrh, na čelu sa majorom Nikolom Hristićem, koji je pohvalio borbenost i hrabrost bošnjačkih boraca, te je izjavio da će oni biti nosioci Jugoslavije.
Anarhija u redovima austrougarske vojske
Kraj rata je karakterisala opća anarhija u redovima austrougarske vojske, to je bio slučaj i kod bošnjačkih jedinica. Krajem mjeseca oktobra dolazi do raspada 4. bosanskog puka. Puk se 1. novembra okupio u Cortini d’Ampezzo, a zatim je vagonima preko Villacha prebačen u Ljubljanu, gdje se stavio na raspolaganje Državi SHS. Puk su činila 2700 naoružanih vojnika, tri mitraljeske čete, i 400 konja. Ubrzo zatim oni su razoružani i poslani u svoje rodne krajeve. Time se uglavnom i završava dugogodišnja veze Bosanaca i Hercegovaca sa austrougarskom vojskom.
Iz Bosne i Hercegovine u Prvom svjetskom ratu je ukupno angažovano 298. 000 vojnika, od kojih je ranjenih i oboljelih bilo 51 815, što je u prosjeku svaki šesti. Od toga 12 726 su ostali invalidi, 34% muslimana, 42% pravoslavnih, 20% katolika i 2% jevreja. Par kilometara od Boveca, usred vojničkog groblja, nalazi se spomenik na kojem se nalaze carski strijelac i bošnjački vojnik, kao predstavnici svih pukova koji su ginuli braneći ovaj masiv od napada Talijana. „Legenda“ o bošnjačkim jedinicama austrougarske armije u novoj državi je potisnuta u zaborav. Ono što je ostalo zabilježeno su svjedočanstva neposrednih učesnika ratnih zbivanja u njihovim redovima, a to je na neki način pisani spomenik hrabrim bošnjačkim borcima.
Piše: Belmin Herić
intelektualno.com
