“11.07.1995 u 14:30 sati sam sa mužem stigla u Potočare. Već je u krugu fabrike bilo hiljade ljudi. Dvije noći sam provela na otvorenom. Vidjela sam Ratka Mladića koji je stigao u bazu 12.07.1995.godine. Odvajao je muškarce od žena. Majke su vrištale i nisu dale svoje sinove. Moj muž je 13.07.1995.godine u 15.00 sati odveden od mene sa ostalim muškarcima i čak i dječacima od 12 godina.
Bila sam cijelo vrijeme rata u Srebrenici. Život je bio izuzetno težak. Bilo je jako puno izbjeglica. Oko Srebrenice su se nalazili tenkovi JNA tako da su nas svakodnevno gađali. Pored JNA u Srebrenicu su dolazile i ostale paravojne formacije kao što su arkanovci, šešeljevci, Vukovi sa Drine, crvene beretke. 01.07.1995.godine počela je srpska ofanziva na Srebrenicu. 10.07. sve izbjeglice koje su živjele u Srebrenici su napustile grad i krenule prema vojnoj bazi u Potočarima.
Autohtono stanovništvo Srebrenice ostalo je u gradu. Ja sam ostala u mojoj kući zajedno sa mojim mužem i sinom. Nadali smo se NATO-intervenciji. 11.jula (utorak) u 14.30 sati morala sam napustiti kuću i sa mužem krenula sam put Potočara. Četnici su već ušli u grad. Krug fabrike akumulatora, gdje se nalazila vojna baza holandskog bataljona je već bio prepun ljudi koji su vriskali, jaukali i zvali u pomoć. Istovremeno se rađalo dijete na asfaltu pored mene, mnogo ljudi se objesilo, ali je većina bila odvedena od strane četnika. Djevojke su odvodili i silovali.”
Srebrenica: Od poricanja do priznanja
Priprema: Intelektualno.com
