Upravo sam predao svoj posljednji rad i prije nego preklopim laptop, htio bih podijeliti nekoliko zanimljivih obzervacija iz moje prve godine ovdje. Nije mi puno trebalo da vidim zašto su američki univerziteti najbolje rangirani na svijetu. Prije svega, najbolji univerziteti organizacijski funkcionišu kao biznisi, u smislu da je operativni model i cilj maksimizacija resursa. Na primjer, plata i kompenzacijski paket uprave univerziteta mjeri se u milionima dolara što daje podsticaj za konstantne inovacije, prilagođavanje tržištu i diverzifikaciju prihoda (ulaganje u sportske dvorane i timove, partnerstva s najutjecajnijim institutima kao i otvaranje svojih filijala na drugim kontinentima i sl).
Ovi resursi omogućavaju studentima znatno raznovrsnije prilike, ali moram kazati da se kvaliteti i navike prosječnog američkog studenta ne razlikuju značajno od naših (da, i ovdje studenti vjeruju da se najbolji radovi pišu dvije noći prije roka 🙂). Međutim, činjenica koja me posebno oduševila je način na koji se od univerzitetskog imena pravi brend, tako da diplomanti decenijama poslije ostaju vezani za univerzitetski identitet te postaju značajan izvor univerzitetskih prihoda (ili kako se to ovdje zove “endowment”, u prevodu “vakuf”).
Među zanimljivijim događajima kojima sam prisustvovao bila su predavanja Samanthe Power i Johna Boltona, te politički miting Joe Bidena (ako Bog da predsjednika 😉). Iako duboko podijeljeni po pitanju identiteta, ideologije, prihoda, i društvenog statusa, fascinantno je bilo vidjeti Amerikance koji su prisustvovali ovim događajima kako stoje ispod jedne zastave ujedinjeni nacionalnim identitom dok se izvodi himna i dok se polaže tzv. “zavjet odanosti” (Pledge of Allegiance), vjerujući u “američku posebnost” (American exceptionalism).
Tokom svojih posjeta gradovima poput Charlottea, Richmonda, Atlante, Chicaga i Washingtona, ta slika mi je postala još jasnija, a posebno nakon jedne vožnje Uberom kada je vozač, koji je, nakon što je nedavno izgubio posao, rekao da ga kao Amerikanca boli saznanje da ipak nisu najbolji u svemu, referirajući se na neke od evropskih praksi, posebno u zdravstu.
Ipak, ako bih ovu zemlju trebao opisati u jednoj rečenici, rekao bih da je to zemlja paradoksa. S jedne strane imate mirnoću, ljepotu i prestiž kampusa inspirisanog gotskim motivima, a dvije ulice pored dočeka vas skoro raspadajuća infrastruktura, veliki broj beskućnika i neuređena sredina. Ili, recimo, u gradu poput Atlante možete, između ostalog, pronaći sjedište CNN-a, Coca-Cole i najskuplji stadion na svijetu, a u isto vrijeme ne možete prošetati doslovno nijednom bez da vam ne priđe nekoliko beskućnika tražeći novac za jedan obrok ili da vam dileri na glavnim gradskim ulicama podmeću marihuanu doslovno “pod nos”. Također, kako drukčije objasniti da u ovako bogatoj državi 11% Amerikanaca nije uopće izašlo iz svoje države, 54% ih nije posjetilo više od 10 američkih država, a tek svaki drugi Amerikanac posjeduje pasoš! U isto vrijeme, više od 44 hiljade letova se realizuje svaki dan (podaci prije korone), što govori da jedna, ista grupa stanovništva putuje, dok drugi nikada ne dobiju tu priliku. O urednosti i tačnosti javnog saobraćaja, koji gotovo i da ne postoji, najbolje govori to što sam odlučio da se više nikada neću požaliti na Centrotrans i Gras 😃.
Još neke od zanimljivih detalja i iskustava sam uspio fotografisati (kraći opisi su dostupni za svaku fotografiju ispod). Bilo bi ih i više iz ove “obećane zemlje” da imam naviku fotografisanja.
Izvorno napisano na ličnom facebook profilu
Piše: Ismail Ćidić
Intelektualno.com
