U svijetu gdje su se društvene relacije odvijale u virtualno, preko ekrana i hladnih lajkova, previše je ljudi izgubilo osjećaj za prave vrijednosti i toplinu koju samo jedan zagrljaj, jedna iskrena riječ, jedan dokaz ljubavi mogu dati čovjeku. Previše je ljudi provelo godine, ako ne i decenije u bijegu od stvarnosti, a taj bijeg je bio ne samo omogućen nego uveliko i pomognut i ohrabrljen na svijetu društvenih mreža. Nisi trebao odgovoriti na pitanja ko si, ko su ti prijatelji, ko te zaista voli, ko je zaista spreman da se žrtvuje za tebe, jer si mogao dobiti odgovor koji si nesvjesno htio na internetu, na google-u, na Facebooku jer u tom svijetu ne postoje pravila i granice, tu se nalazi apsolutno sve što čovjek hoće ukoliko zna tražiti. Mogao si lagati i sebe i druge sve dok nije javno, a javno je bilo isključivo ono što je na društvenim mrežama. Ako nije tu, onda nije javno, onda nije istinito. I onda dođe koronavirus taj tihi, brzi virus koji nas je bez ijedne riječi podsjetio da mi nismo naš alter ego na Facebooku, naši prijatelji nisu lajkovi koje dobivamo na slikama, ljudi koji nas zaista vole nisu naši followersi. To su ljudi koji znaju biti tu za nas da nam obrišu istinite a ne virtualne suze, koji nam znaju dati ponekad i gorak savjet iako bismo radije voljeli da ga ne čujemo, koji nas znaju zagrliti da nam dokažu ljubav a ne preko lajka na Facebooku. Jer opaliti lajk zna svako, i robot, ali prenijeti osjećaj blizine to samo iskren zagrljaj, riječ, poljubac može. Nek se što više ljudi prisjeti obaveza, obaveza koje roditelj ima prema djetetu i dijete prema roditelju, muž prema ženi i žena prema mužu, komšija prema komšiji. Ovo je prilika, iskoristimo je.
Drugi savjet koji mogu dati je ustvari citat, najbolji citat koji mogu dati uzimajući u obzir da je sami uzvišeni Bog odabrao tu malu riječ kad se prvi put obratio našem Miljeniku s.a.v.s. : uči. Čitaj. Još prije nego što je podučio čovječanstvo namazu, halalu, haramu, još prije nego što je fikh kao nauka uspostavljena, još prije nego što su kompetentni ljudi ustanovili šta je farz, šta je sunnet, šta je vadžib, kad nisu ni postojale rasprave o dužini brade i pantalona jer su bile potpuno beznačajne (kao što i danas, u ovim historijskim okolnostima i jesu), prvu zapovijed koju je Bog odlučio da objavi čovjeku je bila uči, čitaj. Rastužuje mnogo činjenica da muslimani današnjice ne shvataju značaj knjige u našoj vjeri. Knjiga, učenje, čitanje, to nije nešto strano Islamu ili što dolazi kao sekundarno, to je u samoj biti Islama, u samoj biti pokoravanju Bogu. Zaista je neviđena mudrost u odabiru te riječi kao prvoj riječi prvog ajeta koji je objavljen u Kur’anu. O značaju knjige i važnosti koju kultura i obrazovanje musliman mora pridavati ne samo kad gleda i odnosi se sa drugim muslimanima, nego kad se odnosi i sa drugim nemuslimanima, govori činjenica da dragi Bog dodjeluje, među nemuslimanima, povlašteni položaj zajednicama koje su zasnovane na knjizi „ehl al-kitab“, narodi knjige. Kolika je mudrost u tome da knjiga koja poziva Istini dodjeluje povlašteni status čak onima koji ne prihvataju tu istu Istinu, ukoliko su „ehl al-kitab“, narodi knjige. O ovoj temi bi se moglo još mnogo napisati ali ovom prilikom mi je bilo bitno podcrtati važnosti čitanja i knjiga u Islamu, a nema bolje vrijeme od vremena karantine da se prisjetimo te važnosti.
Za kraj, ako bih trebao posavjetovati šta da se čita, o čemu ili kome da se muslimani obrazuju u ovo doba, mislim da neću pogriješiti ako ukažem na velikog, zaboravljenog, Reisu-l-ulemu Džemaludin. Ef. Čauševića. Njegova djela, njegove misli, njegov doprinos i razmišljanje o problemima sa kojim se susretao prije 100 godina, su nešto što je prijeko potrebno ovoj generaciji muslimana. Ne možemo izgraditi jaku Islamsku Zajednicu, jake muslimane, ako ne znamo za djelo i doprinos tog velikog insana, Krajišnika, Bosanca i Bošnjaka bez kojeg vjerovatno mi danas ne bismo imali ni ovo što imamo, bez kojeg se zaista ne bi uspio sačuvati Islam u Evropi. Može se naći mnogo o njemu i na internetu za one koji su u nemogućnosti da nabave njegovu literaturu. Bilo na internetu ili u printanom izdanju, dok učimo, dok čitamo o korisnom, dok ispoštujemo zapovijed „ikre“, znajmo da smo na dobrom putu.
Za Intelektualno.com piše: Nermin Fazlagić
