Piše: Luka Bošković
U hrišćanskom svijetu je bila popularna ideja Proviđenja, odnosno svijesti o ljudskim dešavanjima, njihovoj historiji, kao toku do realizacije Božijeg plana uglavnom sa završetkom pojave Antihrista i Isusovog povratka. U tom kontekstu su mnogi hrišćani posmatrali historiju. Nije bilo obavezno pratiti hrišćansku dogmu ili viziju, ali je uvijek postojala ta komponenta izdvajanja značajnih historijskih događaja kao dio neke smislene cjeline koja teži ka nečemu. Nakon Prosvjetitetljstva i sekularizacije svijeta, taj sveobuhvatni narativ se izgubio i na prošlost se gleda kao na objekt izučavanja, često s užim interesom ka jednom aspektu ljudskog djelovanja, nekom događaju ili nekom vremenskom periodu. Nije nužno da raniji historičari nisu bili naučnih pogleda, već naprosto historija nije čitavo svoje postojanje provela kao nauka; njen razvoj je zanimljiv kao i predmet njenog proučavanja.
Proviđenje se spominje zbog teme narativa, odnosno kolektivnog narativa. Današanja popularnost Hararija se može povezati sa ljudskom težnjom za narativima, tj. pričama koje će poznati svijet ponuditi u nekoj smislenoj cijelini. Te cjeline koje objašnjavaju svijet ili njegove dijelove su ranije po nekim školama bili mitovi (npr. Mitovi o Perzefoni i Demetri, o Telipinuu kao objašnjenje za smjenu godišnjih doba ili ep o Gilgamešu kao objašnjenje za smrtnost), a prateći porast različitih ideologija u svijetu se može dodatno vidjeti ljudska potreba za mitovima, odnosno narativima. Teorije zavjere se vežu sa tom stranom ljudske prirode: pokušaj pojedinca da u haotičnom svijetu pronađe neki red ili smisao, pa makar on bio i iluzija, štetna ili korisna, opojna kao lotusi u Odiseji ili proaktivna kao Kamen mudrosti u alhemiji.
Proviđenje je davalo jedan smisao svemu što se u ljudskoj prošlosti dešavalo i nudilo je nadu stanovnicima da postojanje nije samo slučajnost. Koliko god je bolji i razvijeniji pristup promatranju ljudske prošlosti danas nego u vremenima kad se vjerovalo u Proviđenje, i dalje nedostaje ta jedna cjelina koja bi brzo, kratko i jasno pojasnila smisao naučnog bavljenja prošlošću, ali i entuzijazam i želju pojedinca da se njome bavi onima koji za to ne prikazuju interes ili koji podcjenjuju ulogu društvenih i humanističkih nauka u društvu. Harari knjigom „Homo sapiens“ nije ponudio naučnu knjigu koliko je ponudio osjećaj cjeline i smisao ljudskom postojanju na Zemlji; ona nije razotkrila neke nepoznate stvari, već je cjelokupnu, nadnacionalnu ljudsku prošlosti postavila u jedan kontekst, onaj kontekst koji veže sve živuće ljude da dijelom naših predaka. Takav kontekst nedostaje u današnjem sekularnom svijetu, i ideja o integritetu ljudske prošlosti je jedno od mogućih idejnih rješenja.
Mana Proviđenja je što je ono isključivo: hrišćanski narativ kojeg se čak ni ne pridržavaju toliko oni hrišćani kojima je religija način života ili izvor morala. Integritet ljudske prošlosti je uključiv, u smislu da istraživanjima koja prate naučnu metodologiju izučavanja prošlosti pridonose činjenice koje popunjavaju prazninu u vremenskom poimanju prostora. Podrazumijeva se da neke stvari, pogotovo one koje se tiču prahistorije (vremena prije pojave pisma), ostaju nepoznate dok se ne pronađu i izuče.
Ono što se obično danas dešava često sa manje popularnim dijelovima ljudske prošlosti jeste da neka znanja ostanu pri užem krugu specijaliziranih stručnjaka ili malom broju entuzijasta se integritetom ljudske prošlosti dovode u jednaku ravan sa popularnim temama. Jedna stvar koja se zaboravlja je da se sa znanjem ne treba postupati kao prema predmetima za skladištenje, već postoji i potreba da se ono distribuira. Nazovimo znanje koje se distibuira kanonom, a škole mjesta u kojima se osigurava upoznavanje novih generacija sa njim. Prije društvenih mreža se to moglo lako zamisliti: u školama se uči što se podrazumijeva da svaki stanovnik neke države mora znati, ali sa pojavom društvenih mreža, susret sa znanjem postaje veći dio svakodnevnice većih broja ljudi nego što je to bilo ranije i time se javlja potreba da se uspostavlja sistem u kojem se smanjuje broj dezinformacija (netačna informacija koja je širena sa namjerom pogrešnog obavještavanja) i misinformation (netačna informacija koja se širila bez namjere pogrešnog obavještavanja; engleski izraz se koristi jer u južnoslavenskim jezicima nema par riječi čije značenje se razlikuje u (ne)postojanju namjere u širenju netačne informacije). Integritet ljudske prošlosti podrazumijeva da se on mora održavati, te da se generacije obrazuju i da se u javnom prostoru prema prošlosti ophodi sa namjerom održavanja tog integriteta. Kanon postaje nešto čemu se pristupa i van obrazovnih institucija, ali i nešto šire od bilo koje države.
Održavanje integriteta bi podrazumijevalo svjesnost o temporalnosti mnogih pojava i nastojalo bi se naslijeđe prošlosti tretirati onakvim kakvo je ono bilo u tom periodu, tj. bez dovođenja savremenih predrasuda ili vrijednosti. Hegel je za historiju pisao da je ona tok duha naroda do njegove konačne manifestacije, te da je svjetska historija manifestacija slobode. Taj primjer može pokazivati kako se homogenost društva u jednom periodu može prebacivati u prošlost sa pristupom da je „oduvijek tako suđeno“, a da se ljudima iz prošlosti oduzima njihova sadašnjost postojanja. Ta svijest o toku vremena, odnosno da je nešto što je bilo prošlost u određenim trenucima bila sadašnjost, je bitan aksiom za održavanje integriteta. Kaže se da je lako biti general poslije bitke, pa tako je lako i biti moralista nakon završetka jednog toka u historiji.
Hararijeve knjige „Homo sapijens“ i „Homo Deus“ su dobar početak za postavljanje pitanja „Ok, ovo je sve što smo da sada učinili, a šta ćemo dalje?“ i napomena za potrebu otvaranje teme o nekom globalnom narativu o ljudskoj prošlosti. Hararijeva djela su popularne prirode sa ciljem ukazivanja na određena područja o kojima je potrebno raspravljati, a dio kritike se tiče na naučnu stranu, tj. o naučnoj vrijednosti tih knjiga i nekih prevaziđenih naučnih radova (Što je normalno, dijalogom i kritikom se uspostavlja kolektivna svijest). Ono što kritika zaobilazi jeste da postoji potreba za sintezama kakve su bile enciklopedije. Integritet ljudske prošlosti za razliku od enciklopedije treba zavisiti od baze podataka (enciklopodije su bile kao kućne baze podataka o generalnom znanju) izvorne historije koja omogućava dostupnost i naučnicima i entuzijastima pristup za sprovođenje refleksije, jednima za izučavanje i provjaravanje tačnosti građe, tj. baze podataka, kao i izvođenju tumačenja sa svojom metodologijom, a drugima da na osnovu tačne građe kreiraju svoje značenje o svom položaju u vremenu i prostoru.
Društvene i humanističke nauke nemaju mogućnost eksperimenta kao metodom za provjeru svojih hipoteza, ali i dalje postoji mogućnost provjeravanja tačnosti. Institucije kulturnog naslijeđa poput galerija, muzeja, arhiva i biblioteka su ključ za održavanje aspekta provjerljivosti u društvenim i humanističkim naukama. Kao što se eksperimenti sprovode u laboratorijama, tako u institucijama kulturnog naslijeđa i stručno osoblje, ali i javnost može provjeravati tačnost određenih podataka ili tumačenja. Internet također funkcioniše kao takav prostor, samo što on nema na licu mjesta stručno osoblje koje je spremno pomagati u pretraživanju sa ciljem dolaska do određenog znanja ili podatka. Za održavanje integriteta ljudske prošlosti je potrebno održavati i institucije koje ga njeguju, odnosno koje skladište naslijeđe i koje ga čine dostupnim javnosti.
Da bi se sprječavalo slučajno narušavanje integriteta ljudske prošlost, izuzetno je bitno razdvajati znanje koje je mjerljivo u binarnim vrijednostima tačno i netačno i ono znanje koje nije mjerljivo na taj način. To prvo znanje se nalazi u domeni činjenica i takvo znanje je najviše prisutno u prirodnim naukama, a ono drugo znanje se nalazi u domeni tumačenja i najviše je prisutno u društvenim i humanističkim naukama. Tumačenja nisu proizvoljna kako bi se moglo pretpostaviti, već ona su obavezna pratiti činjenice, logiku i metod primjeren oblasti i referisati se na ono što se tumači i na ono pomoću čega se tumači. Historija je mnogo više od poznavanja i pamćenja datuma i imena, te i ona zavisi od tumačenja, tj. koji će se dijelovi vremena i prostora odvojiti za prikaz; kakav je kontekst predmeta promatranja i slično. U ovom slučaju Jasonov brod nije isti nakon što su dijelovi zamijenjeni, već je upravo najbitnije poznavati kad je koji dio broda zamijenjen drugim i da su stari dijelovi skladišteni za demonstraciju prošlosti broda u budućnosti.
Rigorozno kontrolirati integritet tako da se u njemu ostavlja samo prostor za tačne stvari sprječava mogućnost pojedincima da razvija svijest i razumijevanje, ili kako bi hegelijanski bilo rečeno, onemogućava se manifestacija slobode kroz pojedince. Iako je Lorenzo Valla u XV stoljeću dokazao Konstantinovu darovnicu kao lažnim dokumentom, ipak se dio ljudske prošlosti odvijao s idejom da je uistinu rimski car Konstantin krunu poklonio papi i za potpuno razumijevanje određenog dijela ljudske prošlosti, potrebno je biti poznat i sa tim vjerovanjem u nešto što se kasnije ispostavilo netačnim. Integritetom ljudske prošlosti se zauzima stav da je čovjek centar svijesti i da je svijet područje ljudskog djelovanja, pa tako i proučavanje ljudske prošlosti se proučava tok njegove spoznaje i svijesti, njihovi usponi i padovi, preskakanja i zaplitanja za prepreke.
Potrebno je spomenuti iluziju svršenosti historije. Negiranje dijelova ljudske prošlosti i pretpostavljanje nedokazivih ili fiktivnih tumačenja kao istinitih narušava integritet ljudske prošlosti, a spomenuta iluzija zatvara mogućnost da se dijelovi ljudske prošlosti šire bilo otkrivanjem novih njenih dijelova bilo zrelijim tumačenjima poznatih dijelova. Ne treba nešto potencijalno beskonačno satjerivati u konačnost. Kao što se sadašnjost nesvjesno projicira na prošlost, tako se sadašnjost nesvjesno projicira i na budućnost. Integritet ljudske prošlosti treba imati emancipacijsku ulogu oslobađanja čovjeka od historijskih tokova i omogućavanja većeg izbora u oblikovanju sadašnjosti radi povećavanja mogućnosti daljeg razvoja čovječanstva.
U konačnici, integritet ljudske prošlosti je težnja da se uspostavi narativ koji obuhvata cjelokupnu prošlost čovječanstva, onu poznatu i onu nepoznatu i koji može u pojedince usaditi potrebu da tokom cijelog života prikuplja što više znanja umanjujući selektivno gledanje na prošlost, tj. uključuje ono nepoznato kao uvažavanje prostora za ono što se ne zna kako bi se moglo naučiti, te umanjiti selektivno gledanje kao voditi računa o pristranostima prema određenim dijelovima ljudske prošlosti kao način za suočavanje pojedinca sa svojom psihom i svojim preferencijama. Integritet ljudske prošlosti je narativ koji ima potencijal navesti pojedince da uče prahistoriju, antiku, srednji vijek, različite nacionalne historije dok ih istovremeno dovodi do svijesti koja transcendira takve kategorije prošlosti jer ipak prošlost može živjeti u sadašnjosti ma kolika vremenska distanca postojala. Spajaju se misao o čovjeku kao tabula rasa i poetična perspektiva čovjeka kao svemira koji sebe proučava u ideji o čovjeku koji sebe istražuje poznavanjem svih svojih varijacija i etapa razvoja.
Intelektualno.com
