Dok me bijao hladan vjetar tegobne pustoši, sjedila sam ispod široke krošnje kestena na staroj klupi od hrastovine i posmatrala mjesto svog sretnog i bezbrižnog djetinjstva, u kojem je nekad davno cvjetao i bujao život. Nedaleko od mene, neobičnu tišinu naruši škripa komšijskih dvokrilnih vrata koje širom otvori stasit i naočit mladić Namik, očiju boje olova, i izađe vani zajedno sa svojom majkom, na čijem je nježnom licu, uokvirenom sijedim vlasima, vrijeme ispisalo blage i mekane crte. Ugledavši putnu torbu u mladićevoj ruci, shvatih da turobna tišina nije narušena, a ni pustoš, samo se produbila, i za koji časak bit će još turobnija i mučnija.
Posmatrah prizor majke u čijim su očima bili tragovi suza, a lice ispunjeno golemom tugom, kako ljubi i uljuljkuje sina u svom toplom zagrljaju, a on se okreće u mom pravcu, nijemog i začuđenog pogleda, i nevoljko kreće u tuđinu ostavljajući majku ispred vrata svoga doma. Željnim i tužnim očima pratila je svaki njegov korak koji se udaljavao, cijelo tijelo obuze joj drhtavica kao da ispušta svoju dušu. Ostala je tako ukočena u jednom položaju sve dok autobus nije krenuo, potom uđe u kuću ostavivši otvorena vrata za sobom, ali ubrzo se vrati sa načetom salamom koju isiječe na komadiće i dade je mačkama i psima koji su se vrzmali oko kuće. Duša mi se lomila pred njenom smrvljenom dušom i pred njenom ljudskošću u istom mahu.
I svako jutro Namiku je počinjalo isto, često bezvoljan, umoran i nenaspavan u saobraćajnoj gužvi, kao da ide na mučilište, sa čežnjutivim pogledom negdje u daljinu, možda na rodni kraj koji ne uspijeva vidjeti od unutrašnje tmine i od spoljnih visokih građevina i siline brda i planina. Ponekad bi pogledao na retrovizoru odraz svog hladnog i rasijanog lica i pitao se da li su ove graške znoja, čudnovate praznine i teške rutine vrijedne kojeg eura više, jer to što vidi u ogledalu nije sretan čovjek. S jedne strane promatra kolege kojima je dobra plata velika motivacija pa im je govor uvijek u vedrom i šaljivom tonu, a s druge strane vidi raspamećene ljude koji izgaraju od želje za svojom porodicom i toplinom svoga doma, dok su primorani biti daleko od njih. Jedni su tražili u čaši nasladu zaborava, a drugi su je ispijali iz meraka. Namik nije među njima, niti je primoran biti u tuđini, ali je bio svjestan toga da u Bosni, gdje sve znatno poskupljuje, a plate ostaju iste, ne bi mogao ispuniti svoje slatke mladalačke snove obezbijedivši sebi plac i kuću za porodicu koju će, ako Bog da, jednoga dana osnovati.
Kada uz jutarnju kahvicu poslovođa podijeli zadatke radnicima, započinje odjek mješalica širom sjenovitih ulica. Počesto bi jutro bilo zasićeno negodovanjem majstora, koji bi na sve galamili i psovali, tada bi mu vrijeme najsporije teklo. Tmurne oblake rastjerale bi šaljivdžije sa ludostima zbog kojih smijehu ne bi bilo kraja.
Na izmaku danu vraćali bi se s posla umorni i okupani u znoju, da bi u zajedničkom stanu, uz malo nervoze i strpljenja dočekali svoju redu za kupanje i korištenje kuhinje, i ubrzo utonuli u čvrste snove i sljedećeg jutra probudili se odmorni za još jedan naporan dan. Lišavali bi se brojnih užitaka kako bi uštedjeli, mnogo je više novca potrebno za život nego što je potrebno u Bosni. Ponekad bi, uz osvježavajuće talase čistog zraka, navečer ili neradnog dana lunjali gradom, mada su i te šetnje počesto znale biti monotone.
Ali, toplo i osjećajno Namikovo srce više nije mogao izdržati takvu ledenu jezu, kao da se nalazio u okovima vremena i prostora. Čim mu je istekao ugovor, vratio se svom domu i starom poslu sa znatno manjom, ali redovnom platom, s kojom je barem mogao imati ono osnovno, a uz to i neku neprocjenjivu slobodu, sreću i mir. Život u Bosni bio mu je više življi, svježiji i istiniji.
Zbog uslova u kojima se radi u našoj zemlji i zbog nepravde koja se trpi, niko više nikom ne govori “ostani”, naprotiv, sve više čujemo riječi “bježi odavde”. Niko više ničiji odlazak ne osuđuje, i kao da su više u pravu oni koji odlaze od onih koji ostaju. Nisam svjedok te goleme čežnje za domom, porodicom, prijateljima i komšijama, kao što su radnici u tuđini, samo slušam o njoj, o tuđini koja mi često simbolizira usamljenost i prazninu. Ali jesam svjedok ove pustoši koju svakodnevno vidim oko sebe i koju osjećam u sebi, osim za praznike, zbog čega im se još više radujem. Najmanje je ovdje omladine, a još manje muškaraca, sve manje i manje.
Hoće li odlascima jednoga dana doći kraj, hoće li ovdje život ponovo cvjetati i bujati? Ili ću nekada i ja postati svjedok svog i tuđeg života u tuđini, u kojem će biti gomile ljude, ali rijetko ko moj, rijetko šta moje?!
Za Intlektualno.com piše: Mensura Durgutović
